Di su te partizanke da nas opet oslobode? Olga Dimitrijević Moja ti, Atelje 212

ljubljana

Ljubljana, 2015

Ako baš nisu voljni kopati po ratnim zločinima ili kritizirati sadašnju vlast, Beograđanima, za razliku od nas, nije zabranjeno analizirati onaj rasjek kroz koji je iscurila Jugoslavija a s njime i veliki dio života svih nas starijih od 40. “Moja ti”, po tekstu Olge Dimitrijević “Kako je dobro videti te opet” nagrađenom na Sterijinom pozorju 2014., jedna je u nizu predstava Ateljea 212 u kojima se govori o onome što je bilo prije godine nulte, 1990/1991, i o tome kako smo mi otprije preživjeli to novo računanje vremena i poništavanje svega što je bilo dotad. Što si stariji, to si gore prošao, a predstava “Moja ti” govori baš o četiri starije žene, one od 65+. 

Te žene su “žive arhive socijalizma”, kad one umru, nestati će ostaci toga svijeta. Ovdje nikome ne trebaju. Otpisane su, izbrisane. Jedino njihovo značenje u novo doba je to što su posjednice vrijednih nekretnina. Čeka se da umru, ili ih se pritiscima i ucjenama gura iz tih velikih stanova u centru grada. “Mračno je i mnogo mračno, a biće i još mračnije”, kaže Svetlana Bojković obraćajući se publici na početku predstave. Ona igra ženu kojoj je umrla partnerica, žena s kojom je živjela 50 godina. Olga Dimitrijević tu je spojila nježnu jugonostalgiju sa direktnim pristupom LBGT aktivistice. Sve meko, bez oštrih rezova, pitomo, da ne odbije mainstream publiku. A publiku su većinom činile žene, većinom one 60 +.

Bivša partizanka imala je 92 godine kad je umrla. Imale su sporazum o doživotnom uzdržavanu, po kojem Svetlana nakon njene smrti dobiva stan u kojem živim. Ali jok. Još na dan sprovoda dolazi partizankin sin, predstavnik novog doba, kapitalizma (Ivan Mihalić), i na silu je tjera na ulicu. 

Svetlana na ulici neočekivano sretne staru drugaricu Goricu Popović, Dalmatinku koju je u Beograd doveo muž, ali onda je on umro, davno. I nju žele iz stana izbaciti, smeta poduzetnicima koji grade kuću pored i htjeli bi se proširiti. Stara sam, zašto da se selim, razmišlja Gorica. Tu je još njena susjeda, luda Zagorka Tanja Bošković, koja bježi od obitelji koja je tjera da im ropski čisti i kuha. Gorica Svetlanu prima na stan, i onda…i onda se javlja duh stare partizanke (odlična Sofija Juričan) i uz borbene Po šumama i gorama i Padaj silo i nepravdo rješavaju stvar. Da, tu je još bilo i Huči huči Sutjeska, dovoljno da se u gospođama u godinama probudi borbeni duh, pa da iznova pronađu snagu i izbore se s novim svijetom koji ih gazi. Imamo hepiend, uz pomoć starih veza, malo agresije i prijetnji izbore se oni sudu i Svetlana dobije stan natrag.

Problem je prizeman i svakodnevni, ali oko nas je takav mrak da autorica ne vidi rješenje u stvarnom svijetu, nego poseže za onim zagrobnim. I na kraju smo svi sretni i veseli. U stvarnosti to baš i nije tako, ali ako se ne budemo borili, onda smo zbilja najebali, kaže Svetlana Bojković publici skroz na kraju – otprilike tako, jer ipak je ona fina gospođa a ovo fino beogradsko pozorište.

Sa strahom sam išla u Atelje, jer nekoliko njihovih predstava koje sam gledala nakon odlaska Kokana Mladenovića smrdile su nadaleko na bulevarski teatar. Činjenica da je dvorana rasprodana nije ohrabrivala – ali htjela sam vidjeti predstavu po tekstu Olge Dimitrijević, mlađe beogradske dramske spisateljice koja u ovoj sezoni u HNK Rijeka kao dramaturg radi dvije predstave, Bergmanovu Jesenju sonatu u režiji Ane Tomović i Predsjednice u režiji Bojane Lazić, koja je režirala i njezinu “Narodnu dramu” u Narodnom pozorištu u Beogradu, “angažiranu lezbejsku narodnu melodramu” s puno folk muzike.

Olga Dimitrijević je zanimljiv lik. Lakše je priznati da si gay, nego da slušaš folk, kaže u intervjuu beogradskom Danasu. Posebno voli sve što je radio Južni vetar. Ovu je predstavu posvetila AFŽ-u. Bitef joj je postavio tekst “Radnici umiru pevajući”, a s Majom Pelević je izvela projekt “Sloboda je najskuplja kapitalistička reč”.

Moja ti imala je premijeru u rujnu prošle godine. Predstava funkcionira kao labava priča kojom se povezuje nekoliko ultranostalgičnih pjesama: u knjižici piše da su to Indexi i Radojka Šverko, nisam ih prepoznala, ali je djelovalo. Redateljica Sasha Milavic Davies, kći Srpkinje i Velšanina iz Londona koja je u Ateljeu postavila još i Paineove Konstelacije, u predstavi baš intenzivno koristi muziku. Likovi su sami sebe otpisali, s njima se ionako ništa više u životu ne može, ali možete ih pustiti da se malo šeću po sceni između prastarih pjesama zbog kojih su nekad rezali žile. Gorica Popović ima krasan glas.

Sve skupa ugodno, meko, zabavno, lako, još razmišljam da li možda i previše lako, ali dok sam sjedila u dvorani, nije mi smetalo. Olga Dimitrijević i redateljica Davies u soft pop su upakirale lezbijstvo, stare partizanke, mizoginiju, ejđizam, kriminal i teror jačega u našim nepravnim državama, sasvim jasno a opet dovoljno umiveno da prodje medju gradjanskom publikom Ateljea. Jer prodavati aktivizam aktivistima, kakvog to smisla ima?

Oglasi

Cat Person u Zekaemu: David Adriana Pezdirca prva je naša Margot. Ono što nedostaje, Selma Spahić i Tomislav Zajec, ZKM. Rikard III, Aleksandar Popovski, Gavella

IMG_0946

Veljača 2017, Zagreb. Korica, Zeleni val

Pred Božić i Novu Godinu u kazališnom životu Zagreba stvari se ubrzavaju: u dva dana imali smo dvije premijere s dvije regionalne redateljske zvijezde.  Aleksandar Popovski ponovo je u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, gdje je postavio Shakespeareovog Rikarda III, dok je Selma Spahić u Zekaemu režirala praizvedbu nagrađenog komada Tomislava Zajeca “Ono što nedostaje”.

S jedne je strane Shakespeareova priča o nekažnjenim zločinima kojima se osvaja moć i vlast nad ljudima, zahvaljujući također šutnji i suradnji žrtava, s druge Zajecovo intimno propitivanje ljudske egzistencije, u kojoj je svatko od nas i zločinac i žrtva, i nitko se neće izvući bez svog dijela krivnje, pa ni 16-godišnji David koga izvrsno, ranjivo i hrabro u isti mah glumi Adrian Pezdirc.

Osim po oduševljenju premijerne publike, dvije predstave se gotovo u svemu ostalome razlikuju. Makedonski redatelj s međunarodnom reputacijom u Gavelli je ostao najzapamćeniji po također Shakespeareovom Snu ivanjske noći iz 2007., raskošnoj nagrađivanoj predstavi koja je nekoliko sezona punila gledalište. I ovo je predstava s velikim ansamblom, na čelu sa Ozrenom Grabarićem koji Rikarda ne predstavlja plošno, kao oličenje zla, nego i kao ranjenu dušu koja žudi za ljubavlju. I teško pati od griže savjesti. Predstave Aleksandra Popovskog obično su vizualno raskošne, pa je tako i ova, sa sjajnom scenografijom i scenskim efektima, i majstorskim oblikovanjem svjetla (Zdravko Stolnik).

Scenografiju potpisuje sam redatelj a muziku makedonski kazališni skladatelj Marjan Nećak. Gledatelj će skoro trosatnoj predstavi zamjeriti da je preduga, što se odnosi na njen prvi dio, ali zato drugi dio donosi čisti užitak. Među odličnim Gavellinim glumcima kojima tako često nedostaje neka sitnica kako bi doista zablistali, izdvajaju se sjajni Hrvoje Klobučar kao kralj Edvard IV i Bojana Gregorić Vejzović, kao njegova udovica.

“Ono što nedostaje” Selme Spahić i Tomislava Zajeca “mala” je predstava u manjoj dvorani Zekaema s devet izvrsnih glumaca, na čelu s Doris Šarić Kukuljicom koja igra majku koja umire. Dvije kćeri trebaju preživjeti smrt majke, koja ih je ostavila dok su bile male. Smrt, samoća, nemogućnost kontakta između dva ljudska bića, glavne su teme komada Tomislava Zajeca koji je 2014. osvojio nagradu “Marin Držić” za najbolje dramsko djelo. Zekaem ima sjajne glumce koji su izvrsni i u ne tako dobrim predstavama, s izuzetnim senzibilitetom za egzistencijalne drame poput ove. U predstavi igraju još Katarina Bistrović Darvaš, Dora Polić Vitez, Zoran Čubrilo, Nataša Dangubić, Franjo Mašković i mlada Milica Manojlović, a uz stalnu ekipu Zekaema odlično se snašao Goran Guksić.

Adrian Pezdirc je 16-godišnjak koji bježi iz svoje problematične obitelji i traži ljubav izvan kuće, pokušavajući ostvariti kontakt s Franom Maškovićem, tipom koji je u braku sa svojom studentskom ljubavi (Milica Manojlović). Pezdirc i Mašković sjajni su u onome što je vjerojatno prva homoseksualna scena u jednom hrvatskom mainstream kazalištu, dirljivi i uvjerljivi. Ovih je dana pravi viralni hit postala New Yorkerova priča “Cat Person”, o djevojci Margot koja izlazi na prvi sastanak s Robertom, koga jedva poznaje, ali se u njega zaljubila preko SMS poruka.

Ona sanjari o ljubavi, ali u stvarnosti Robert je nešto drugo, a ni mačke o kojima je govorio ne postoje. Prva objavljena priča mlade spisateljice Kristen Roupenian veliki je hit jer se odlično uklopila u novu senzibilnost koju je donijela #MeToo revolucija. U suigri s Maškovićem, David Adriana Pezdirca izvrstan je kao prva hrvatska Margot. On s puno nade dolazi na unaprijed dogovoreni spoj s muškarcem koga ne poznaje, i pokušava dobiti bliskost, nježnost, ljubav. Poput Margot, David se slama između potrebe za ljubavlju koja nas čini slijepima i hladne stvarnosti. Ne, brzinski neobavezni seks nije ono što je tražio. Za razliku od Margot, David uspjeva naći onu čvrstu točku u sebi, otrgnuti se lažnoj bliskosti i reći ne. Za početak, to nije malo.

Objavljeno u Jutarnjem listu, 18. prosinca 2017.

I heroji i zločinci, dakle ljudi. Dok ne oprostiš drugome, ne možeš ni sebi. Muškarci ne plaču, film Alena Drljevića

IMG_6001

Heroji žive u filmovima. China Film Museum, Peking. Srpanj 2017

Mi smo i zločinci i žrtve, kao i oni. To je oslobađajuća i duboko subverzivna spoznaja, direktno suprotna onome što slušamo ovih dana.

U filmu “Snijeg” (2008.) bosanskohercegovačke redateljice Aide Begić o prvim poratnim povratnicima u Podrinje samo je jedan lik Srbina. Tip je duša od čovjeka, moraš ga voljeti. Jedva je desetak godina prošlo od rata, svi ti gradići uz Drinu svjedoče o strašnim zločinima: činilo se kao da bi već i uvođenje lika srpskog vojnika zaprljalo čistoću bošnjačkog stradanja. Shvatila sam da se ne mogu baviti ljudima koji su bili egzekutori, silovatelji, ja to iz svog svjetonazora naprosto ne mogu shvatiti, objasnila je Aida Begić kad je film 2008. prikazan na Zagreb Film Festivalu.

Skoro 10 godina kasnije na ZFF-u gledali smo film koji pokazuje da je iz bosanske, sarajevske perspektivo zlo ipak spoznatljivo. Kao nešto sasvim ljudski i često tako iznenađujuće blisko i naše. Čak i to da je i zločinac često i sam žrtva.

Ratni veterani

U debitantskom filmu bh-redatelja Alena Drljevića“Muškarci ne plaču” skupina vojnika Hrvata, Bošnjaka i Srba, pod vodstvom jednog mirovnog aktivista (Sebastian Cavazza), uspjela je suočiti se s traumom i otkriti oslobađajuću moć priznavanja zločina. Ratni veterani postigli su ono što društva iz kojih dolaze i ne pokušavaju. Nakon niza hrvatskih i srpskih filmova u kojima se govori o zločinima svoje strane (“Crnci” Gorana Devića Zvonimira Jurića 2009. i “Dobra žena” Mirjane Karanović iz 2016. su možda najupečatljiviji), ovdje prvi put imamo na istom mjestu žrtve i zločince, Hrvate, Srbe i Bošnjake, pa suočenje s traumom ne samo što liječi onoga koji priznaje nego i liječi njegov odnos s ostatkom svijeta.

Glumci su maestralni, na čelu s Leonom Lučevom koji glumi prolupalog hrvatskog vojnika, Borisom Isakovićem kao četnikom i Erminom Bravom kao vojnikom Armije BiH koji je puko od gelera. Na grupnoj terapiji iznose svoje traume iz rata. Bezvoljno, jer došli su tu radi para. Međutim, osuđeni jedni na druge u izoliranom hotelu, uspostavljaju odnose koji će im pomoći da se suoče sa slikama iz rata koji ni za koga od njih nije završio.

Važna spoznaja

Postavljanje likova slijedi nekakvu sarajevsko-zagrebačku političku korektnost. Bošnjaci su isključivo žrtve, Hrvati nisu sveci ali su simpatični, dok je najgore zlo rezervirano za Srbe. Imamo tri bošnjačke žrtve, istraumatiziranog Hrvata te četnika. Hrvat Leona Lučeva je zločinac, ali samo po svojoj savjesti, nije se ogriješio o zakone i pravila ratovanja. Tek je srpski vojnik Borisa Isakovića onaj pravi zločinac, četnik. Tako izgleda, i takva mu je uloga, a opet nimalo lako ni površno.

“Muškarci ne plaču” izvrstan je film. Snažan, dramatičan i duboko emotivan, istovremeno društveno provokativan i značajan jer uspijeva probiti granice onoga što se danas smatra prihvatljivim ne samo u Beogradu nego i u Zagrebu i Sarajevu. Politička korektnost tu je iskorištena da bi se iskrenula naglavce: Ne, nismo mi žrtve, a oni zločinci, nismo mi isključivo nevini, a oni crni vragovi. Mi smo i zločinci i žrtve, kao i oni. To je oslobađajuća i duboko subverzivna spoznaja, direktno suprotna onome što ćete gledati i slušati idućih tjedana nakon vukovarske obljetnice i haških presuda Mladiću i liderima Herceg-Bosne.

Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Globus, nakon presude Ratku Mladiću a prije presude šestorki iz Herceg-Bosne. 

Bombardiranje Zagreba i Pariza: Kein Licht, glazbeni cirkus po Elfriede Jelinek s jednim malim psom u glavnoj ulozi

IMG_3265

Uživajte život nakon smaka svijeta. Berlinski zid, 2016

Kakva je bila opera? Nemam pojma, ali kao predstava Kein Licht je iznenađujuće drugačija, turbo vizualno atraktivna, nešto razvučena (ukupno dva sata trajanja) i na momente doista spektakularna. Vrijedi pogledati? Svakako.

Po tekstu austrijske Nobelovke Elfriede Jelinek na glazbu suvremenog francuskog kompozitora Philippea Manourija, Kein Licht je nastala u produkciji pariške Opere Comique. Zagrebački HNK je među koproducentima, u društvu s kazalištima i festivalima iz Münchena, Duisburga, Strasbourga i Luxembourga. Minhenski Kammerspiele, pariški Centar Pompidou, Ruhrtriennale…prestižan popis.

Zagrebački doprinos su članovi zbora HNK Tamara Cipek, Dolores Leko, Antonio Brajković i Siniša Galović. Ovo je Europa prve brzine, najbrža, sasvim integrirana, ona jedna Europa u kojoj Hrvati nisu partibrejkeri. I već se čovjek osjeća bolje.

Tema je sasvim aktualna, dnevno aktualna. Elfriede Jelinek dramu piše nakon tragedije u Fukushimi 2011. Nakon nesreće stare nuklearne elektrane, njemačka kancelarka Angela Merkel iznenadila je mnoge objavom da Njemačka odustaje od nuklearne energije. Njemačka zato danas ima dvostruko veću emisiju ugljičnog dioksida po glavi stanovnika od Francuske, jer se preorijentirala na termoelektrane, a struju koja joj fali – kažu u predstavi – kupuje od Francuske. Koja je proizvodi u nuklearkama.

Sad kad nema više nuklearki, u Njemačkoj je ugljen trenutno glavni politički problem. Nakon izbora 24. rujna neizvjesno je formiranje vlade. Zeleni inzistiraju na ukidanju termoelektrana na ugljen, koje previše zagađuju. Liberali iz FDP-a, koji drže stranu biznisu, strogo su protiv. Nitko ne želi odustati, pa prijeti ponavljanje izbora.

Kakva Angela Merkel, glavna atrakcija opere Kein Licht je pas. Pas Cheeky (valjda Čiki?) vlasnice i trenerice Karine Laproye. Pas zavija, cvili, jauče i izdiše kao veliki. Miran mali bijeli pas, poslušan je svojoj trenerici kao da je digitalni. Svaki čin počne s njihovom točkom, a potom se djevojka i mali bijeli pas pokupe sa scene. Čitava predstava također završi s njima, sve je gotovo tek kad Čiki kaže zadnju riječ. Pas koji pjeva? Pas na sceni sa školovanim opernim pjevačima, i to da zaista izvodi glazbu ili uvježbano proizvodi zvukove, kako hoćete – urnebesno je zabavno.

Urnebes je dobra riječ za kompletan dojam. Tekst Elfriede Jelinek repetitivan je i na momente zamoran, a onda pak britak i uzbudljiv, začudan i zabavan. HNK je stvar najavio kao operu, no autori je zovu Thinkspielom, igrom za razmišljanje. I to jest, uzbudljiva udica za razmišljanje, s brdom scenskih efekata i izvrsnim kostimima. Sva ta vizualna zbivanja na sceni su zasljepljujuće atraktivna, začudi se čovjek kako ga se još može zapanjiti i zadiviti.

Najslabiji dio u tom thinkspielu je bila upravo glazba, i to zato što je bila pretiha, šteta orkestra i tolikih muzičara. Glazba je ona suvremena, atonalna, uz pjevačke solo dionice u klasičnom stilu. Pjevači i glumci srećom imaju mikrofone, priču nose glumci Katharina Schubert i Niels Bormann. Niels je jedan od mojih omiljenih glumaca iz predstava Falka Richtera i redateljice Yael Ronen u berlinskom Maxim Gorki teatru, nakon Ostermeierovog Schaubühnea sad je stalni član Münchener Kammerspielea, također jednog od najboljih njemačkih kazališta. Izvrstan je i ovdje u sasvim drugačijem kontekstu.

Ukratko: zanimljivo i drugačije iskustvo. I have a dream…da za pet godina, recimo, na ovakvim predstavama vidim punu dvoranu HNK. Da vidim još više ljudi koji inače idu na rock koncerte. Da vidim još više ljudi koji vole istraživati, gledati, iskušavati novo i neobično. Umjetnost, jes, ne za tradicionalan ukus, i teška i laka. Ne, nisam sve razumila, nećete ni vi, ali nije ni potrebno. Ne razumijete ni što je s Agrokorom, pa niste zato prestali pratiti vijesti.

It Can’t Happen Here, naslov je romana Sinclaira Lewisa iz 1935. Po tom scenariju lani je pobijedio Trump. Deutsches Theater Berlin

IMG_6715

To se djeca igraju. Siječanj 2016, Zagreb

Još 1935. američki pisac Sinclair Lewis objavio je roman u kojem upozorava da bi na izborima iduće godine na vlast u SAD-u mogao doći opasni populist, zapravo fašist, po uzoru na Hitlera. Sinclairov lik sirov je tip koji ima fobiju od Meksikanaca i obećava da će Ameriku ponovno učiniti velikom, pa se roman “It Can’t Happen Here” (“To se ovdje ne može dogoditi”) lani našao na Amazonovoj listi najprodavanijih knjiga, osamdeset i jednu godinu nakon prvog izdanja. S jezivom bijelom naslovnicom, preko koje prolazi bodljikava žica.

Kao da slijede mračno proročanstvo iz romana Sinclaira Lewisa, američki birači su 8. studenoga prošle godine izabrali Donalda Trumpa za predsjednika. Dok je Trump tek hitao k vrhu, “It Cann’t Happen Here” postavljena je prije godinu dana ponovno u američkom kazalištu, prvo u Berkeleyju u Kaliforniji, a onda širom SAD-a. Ovih je dana uspješnu premijeru imala u berlinskom Deutsches Theateru, u režiji Christophera Rüpinga (1985), kazališnog redatelja koji je dvije godine biran za najveću njemačku redateljsku nadu. Da, vjerovali ste da je to nemoguće. A onda se dogodilo. I sada živimo u svijetu Donalda Trumpa, nikad svjesniji nepredvidljivosti i krhkosti provizorija u kojem živimo.

Sinclair Lewis, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, bio je zabrinut da će teška ekonomska kriza nakon sloma burze 1929. na vlast i u njegovoj zemlji dovesti fašista. Milijuni bez posla preživljavaju zahvaljujući pučkim kuhinjama. Na valu bijesa i nemoći, u romanu dotadašnji predsjednik Franklin Roosevelt gubi izbore od dojučerašnjeg autsajdera Buzza Windripa. Njegove pristaše nose slogane poput: “Mi smo na socijali, želimo ponovo postati ljudska bića. Želimo Buzza!” Poput Trumpa, karizmatični Buzz također se predstavlja kao predstavnik običnih ljudi, izigranih od elite, obećavajući da će vratiti dostojanstvo bijeloj radničkoj klasi, ugroženoj od Crnaca i Židova. Pardon, od Muslimana i Meksikanaca.

 Slon u staklarnici

Ne slučajno, Buzz izlazi u javnost sa sirovim ispadima, poput slona u staklarnici, poput… Donalda Trumpa. Neotesanim istupom, ne brinući se što društvo smatra pristojnim i prikladnim, šalje preciznu poruku onima dolje: ja sam jedan od vas.

Distopija na djelu. Buzz je pobijedio na izborima, zaratio s Meksikom, političke protivnike poslao u koncentracijske logore, ukinuo prava žena i manjina. To se ne može dogoditi u Americi, ne kod nas, smatrala je većina. Osim Doremusa Jessupa, novinara i izdavača malih novina u Vermontu. Novinar pokušava nemoguće, zaustaviti tragediju koja se sprema.

“Izađite na ulice, što ste učinili da zaustavite desni ekstremizam?” viče Camill Jammal na gledatelje na početku berlinske predstave dok su još upaljena sva svjetla. Jammal u predstavi u Deutsches Theateru igra novinara Jessupa. Upozorava gledatelje da su direktno odgovorni za to što se dogodilo: predstava je premijeru imala 20. rujna, nekoliko dana prije izbora na kojima je krajnje desna Alternativa za Njemačku osvojila 13 posto glasova. To je prvi put od kraja Drugog svjetskog rata da su neonacisti ušli u Bundestag.

Nakon prvog potresa stvari se ovih dana u Njemačkoj vraćaju u ravnotežu, dogovara se nova koalicija koja će osigurati četvrti mandat kancelarki Angeli Merkel. Predstava Christophera Rüpinga upozorava da stvari mogu postati samo još gore. Čim je došao na vlast, Buzz Windrip proglašava Kongres savjetodavnim tijelom, a Vrhovni sud postaje igračka u njegovim rukama, onako kako je to nedavno uredio Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj, bez obzira na prosvjede Europske komisije. Svatko će imati osnovnu plaću od 1450 eura mjesečno (nitko više neće morati raditi!), ukinuti će sve kredite, a banke će prijeći u državno vlasništvo, obećavao je Buzz u kampanji. A kad je došao na vlast, prva mu je stvar bila obračunati se s protivnicima. Kad jednom uspostaviš režim straha, ne treba ti ništa više od šutljive većine. Tako opstaje fašizam.

Hrabra novinarka

Sinclair Lewis znao je o tome više od prosječnog Amerikanca, s obzirom na to da je je njegova druga supruga bila novinarka Dorothy Thompson. Ona je od kraja dvadesetih bila dopisnica New York Posta iz Berlina, napravila je intervju s Hitlerom 1931., prije nego što će ovaj doći na vlast. O tome je 1932. objavila knjigu “I saw Hitler!” (Vidjela sam Hitlera!). Ona je bila prva novinarka koju su nacističke vlasti izgnale iz zemlje 1934. godine.

Mračni roman Sinclaira Lewisa snažno je odjeknuo i prodao se u 320.000 primjeraka. Roosevelt je 1936. pobijedio s uvjerljivih 60 posto glasova.

U berlinskoj predstavi Felix Goeser izvanredan je kao Buzz Windrip, fantastično prikazuje evoluciju populista u maničnog tiranina, pokazujući kako neograničena moć pervertira u ludilo. Redatelj puno koristi izvrsnu muziku svog stalnog suradnika Christopha HartaMatze Pröllochs (član benda Me and My Drummer) čudo radi s bubnjevima, uživo. Toliko je strašno da stvar možemo završiti i pjevanjem, zaključuje redatelj. Nećete se moći vaditi da niste znali, nećete se moći pravdati da ništa niste mogli učiniti, jer jeste, ali ste pritiskali dlanove na oči, praveći se da sve to nije vaša stvar. Već je kasno, nema tu više puno prostora za filozofiranje. Pa stvar završava pitanjem koje je postavio Boris Dežulović u romanu “Christkind”: Biste li ga ubili? Prije nego što sve bude prekasno.

Čim ga izaberu, Buzz Windrip uspostavlja sustav totalne kontrole vlasti. Koristi se odredima dobrovoljaca i milicijom koja progoni protivnike i ostatku pučanstva utjeruje strah u kosti, osiguravajući mu tihu poslušnost.

Pokret otpora

Sinclairov roman drama je novinara Doremusa Jessupa koji očajava što nije učinio sve što je mogao dok se još mogla zaustaviti katastrofa. “Jednog diktatora poput Windripa ne možete poraziti demokratskim sredstvima. Moraš si zaprljati ruke”, izgovara Sissy, novinarova kći. Jessup završava u Buzzovu logoru – i Hitler je među prvima sredio kritičke novinare: urednik Münchner Neueste Nachrichten, prethodnika današnjeg Süddeutsche Zeitunga, ubijen je u Dachauu u noći dugih noževa 1934., godinu dana od dolaska nacista na vlast.

Sinclairov novinar Jessup odlazi u podzemlje, priključuje se pokretu otpora, ali sad je već daleko prekasno. On je taj koji je odgovoran za uspon fašizma, zaključuje povjesničar Beverly Gage u tekstu u New York Timesu posvećenom frapantnoj sličnosti literature stare osamdeset godina i onoga što danas proživljavamo. Inzistirajući na novinarovoj krivnji, pisac inzistira na odgovornosti liberalne Amerike. New Yorker priču čita kao poruku o važnosti slobodnih medija za očuvanje demokracije. Berlinska izvedba odgovornost vraća svima, na savjest svakom građaninu.

Tekst je obavljen u tiskanom izdanju tjednika Globus, i na webu Jutarnjeg lista

Oni koje gazimo ne trepnuvši. Roma Armee, Yael Ronen, Maxim Gorki Berlin. Ciganski teatar u pokušaju bijega od Kusturice

unnamed

Zastor prije početka predstave Roma Armee, listopad 2017

Yael Ronen jedna je od redateljica koja svoje predstave redovito potpisuje s “Yael Ronen i ansambl”: to je autorsko kazalište, bez unaprijed pripremljenog teksta, u kojem izraelska redateljica sa stalnim angažmanom u berlinskom Maximu Gorkom obilato koristi autobiografsko iskustvo svojih glumaca. To su obično glumci iz stalnog ansambla tog nagrađivanog kazališta, u kojem rade ljudi “s migrantskom pozadinom”, kako se to u Njemačkoj kaže, dakle većinom rođeni u Njemačkoj, ali od roditelja Turaka, Rusa i inih Sovjeta, Balkanaca.

Roma Armee razlikuje se od drugih Roneninih predstava naprije po tome što je pod autorstvom navedeno “po ideji Sandre i Simonide Selimović Yael Ronen i ansambl”. Glavninu glumaca čine Romi i Romkinje, uz redateljičinu omiljenu glumicu Orit Nahmias i Mehmeta Atescija, također iz stalne postave MG-a. Mi smo tu da bismo im dali prostor u kojem se mogu izraziti, kaže Orit – Mehmet kao homoseksualac, ona kao žena, Izraelka, ljevičarka, drugačija.

Yoal Ronen postavila je Roma Armee kao šarenu urnebesnu reviju u kojoj se smjenuju ispovjedi glumaca sa točkama vatrenog plesa i muzike. U Maximu Gorkom njeguje se takav politički teatar čije glavno sredstvo su glumci i ono što izgovaraju, a to je često njihovo vlastito iskustvo, uz skromnu i nikakvu scenografiju i kostime. Nema tu puno cifranja ni estetskih eksperimenata, glavna snaga tog pristupa leži u autentičnosti, izvlačenju na površinu onoga manjinskog, bolnog i skrivenog, bez previše obaziranja na formu. Zato je “Roma Armee” u tim okvirima izuzetno raskošna produkcija, s desecima blještećih kostima koje glumci izmjenjuju i razmjerno bogatom scenografijom. Lude i jarke kostime potpisuje britanska umjetnica romskog porijekla Delaine Le Bas, a sa suprugom Damianom Le Basom i raskošni dizajn predstave, koji se preselio i izvan kazališta, na panoe pred ulazom u teatar. Delaine La Bas sudjelovala je 2007. na Venecijanskom bijenalu, kad su po prvi put Romi dobili svoj paviljon. Dojmu pretrpanosti vizualnim raskošem doprinosi video koji potpusuju berlinski Slovenci Hanna Slak i Luka Umek: to je animacija koju se u predstavi koristi kao pomičnu dekoraciju.

Svo to blještavilo pojačava dojam da se Yael Ronen ovoga puta obilato poslužila šarenim stakalcima da bi prikrila nedostatnost materijala. Naravno, ne radi se o tome da im je falilo priča, i ovdje je očito najviše truda uloženo u kraćenje. Za razliku od ranijih predstava Yael Ronen (najpoznatije: Common Ground o ratu u bivšoj Jugoslaviji i Situation, o situaciji na Bliskom istoku), kod Roma ti ne možeš izvući sakrivenu drugu stranu, ne možeš pokazati drugu stranu medalje, zaprepastiti gledatelje uvidom koji mijenja ravnotežu čitave slike. Čak se i sa Židovima možeš zajebavati, čak i u Berlinu, i Yael Ronen se tu ne skanjuje. Ali Romi su žrtva i točka, oni nemaju državu pa da nekoga tlače, nikad je nisu imali, nikad nisu imali svoju vojsku, pa nema zločina, nema kolektivne krivnje ni mračnih tajni na čijem se potiskivanju gradi kultura. I onda ti priča ostane onako flah, ono što dobijemo je predstava-poruka, predstava-apel da se zaustavi diskriminacija Roma.

Predstava je politički stejtment. Maxim Gorki, koji je pod intendaturom Shermin Langhoff imidž izgradio zalaganjem za manjine, etničke seksualne i ine, širi angažman i na Rome. Sestre Sandra (35) i Simonida Selimović (39) kao djevojčice s roditeljima su iz Srbije došle u Beč, gdje su obje izgradile karijeru kao glumice, a 2010. su osnovale Romano Svato, prvo profesionalno romsko kazališno i feminističko udruženje. Ciganke feministkinje? I lezbejke i reperice, u liku Sandre Simonović, opake Amazonke.

Na scenu su među ostalima doveli Hamzu Bytycyja, romsko-njemačkog glumca rođenog 1982. u Prizrenu, koji spaja umjetnost i aktivizam dotle da se i politički angažirao, od lani je u predsjedništvu berlinskog ogranka Die Linke. On je za borbu kroz sistem, sistem ima još puno toga što može dati Romima.

Autorice su se trudile ne poskliznuti se na patetici, ali ju je nemoguće izbjeći. Ne žele nam pričati o ubijanju Roma u Mađarskoj i Češkoj, o okrutnim deportacijama iz Francuske i Njemačke, sve ono što ti odmah padne na pamet. Ono što priča Riah May Knight (21), engleska glumica i pjevačica fantastičnog glasa dosad nisam čula, niti bih vjerovala da je istina. Treba ti vremena da uopće povjeruješ da je pripovjedačica Ciganka, ona, plavuša svjetlih očiju i svijetle puti. Živjela je s majkom u nekom gradiću, nitko nije znao da su i one Gipsy Travellerke. Nakon nekog incidenta u školi, krenula je hajka na Rome. Riah nitko nije dirao, onako plavu, urednu, dobru učenicu. Ubijeno je nekoliko Roma, njena majka je vjerovala da će to sutradan biti u svim novinama. Nije bilo. Ni dan kasnije. Onda je odlučila javno ispričati što se dogodilo. I tako je počeo pakao: više se nitko nije htio igrati s Riah, susjedi su ih mrzili. Morali su se odseliti.

Ta priča o ovovremenom pogromu, u visokociviliziranoj Engleskoj, dovoljno je jaka da nosi čitavu predstavu, ali ona je ovdje samo dio mozaika. Možda se mogla čitava predstava napraviti samo od životne priče Hamze Bytycija? Ili Sandre Selimović, samo ona zaslužuje čitav dokumentarac. Ali to bi svakako tražilo više iskrenosti, više izlaganja. Ne, nije dovoljno izreći javno da si lezbejka. Nisi u Leskovcu ili…Čakovcu. Zagrebu.

Važno im je da se Rome više ne gleda kroz predrasude, pa nam se predstavljaju kroz niz drugih identiteta koje ne poistovjećujemo s Romima.  Borba za društveno priznanje počinje s borbom za vlastito samopoštovanje, i oni se detaljno bave time, upečatljivo. Borba da te priznaju kao čovjeka, a ne kao anonimni inventar ladice s etiketom Romi/Cigani. Kad se zbroje sve te izvrsne epizode, što dobiješ? Na kraju nas natjeraju da ih gledamo kao…žrtve. Kao žrtve, što su bili i prije predstave.  To je ta zamka crno-bijelog pogleda na stvar. A to kad priznaješ Romima da su žrtve ti, bijeli čovjek, potvrđuješ svoju nadmoćnost. Vjerujete li da su svi ljudi isti, sugestivno pita glumac. Ponavlja pitanje, gleda u publiku. Ja dolazim iz Hrvatske, naravno da ne. Kod nas ni nemate te iluzije, u našoj državi i u ustavu piše da je to zemlja Hrvata, nacionalna država Hrvata.

Jesu li Romi manje diskriminirani u Njemačkoj? Jesu li manje diskriminirani jer su manje vidljivi, s obzirom da tu živi više stranaca drugih rasa, ili zato što Nijemci trebaju radnu snagu?

U predstavu je uložen ogroman trud, a krajnji rezultat se ljulja. Čini mi se da bi stvar bila jača da je sve ostalo u rukama Yael Ronen i da je ona natjerala ove dvije koautorice, sestre Sandru i Simonidu Selimović, da se razotkriju, kako to Ronen zna. Nema ničeg uzbudljivijeg i ničeg dirljivijeg od iskrenosti, od ljudskog iskustva. Ova je Romkinja i lezba…daj lupi me da ne zaspem! Od toliko straha da ne zapne u šablonu, Yael Ronen je ovdje zapela na najnižim emocijama. Rugaju se Kusturici, a na kraju je jedan od najjačih dijelova predstave bila potresna verzija Djelem, Djelem…

Da ne bude krivo shvaćeno: predstava je jako zabavna, dinamična, vrlo lijepa i zanimljiva. Uz toliko plesa, muzike i zgodnih cura ne može vam nikako biti dosadno. Ali Yael Ronen je moja omiljena redateljica, i očekujem od nje uvijek više, najviše. Nisam bila oduševljena ni njenom proljetnom premijerom u MG-u, Winterreise, pričom o skupini tražitelja azila koji putuju Njemačkom da bi je bolje upoznali. Ne znam da li se Ronen ponavlja u svojoj hiperprodukciji, ili su moja očekivanja prevelika. Koliko razumijem njemački, kritike su pozitivne, a publika je bila ekstatična. Ali tu ne možeš biti siguran koliko ljudi staju u podršku ideje pravde i ravnopravnosti, a koliko ih je ponijela sama predstava. Plus četiri, uz opasku nezadovoljne nastavnice: možete vi to bolje!!

Kulturocid u Berlinu. Usprkos peticiji s 40.000 potpisa i okupaciji kazališta, ravnatelj Tate Modern Dercon zamijenio slavnog redatelja Castorfa na čelu teatra Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz

IMG_1115

Berlin, veljača 2016

 

Tekst je objavljen u tjedniku Globus

Tek uz pomoć dvjesto specijalaca, novi intendant Chris Dercon uspio je ući u zgradu kazališta Volksbühne. Teatar na Rosa Luxemburg Platzu, blizu Alexanderplatza, tjedan dana bio je pod okupacijom dvjestotinjak prosvjednika koji su pokušali spriječiti da Volksbühne preuzme Dercon, trendi menadžer londonske Tate Modern, Belgijanac bez kazališnog iskustva. Zbog prosvjeda mladih koji se predstavljaju kao borci protiv liberalnog kapitalizma, u kazalištu tjedan dana ni probe nisu održavane, ali jest uobičajeni subotnji techno party.

“Doch Kunst”, u prijevodu “ipak umjetnost”, slogan je koji su prosvjednici objesili na zgradu kazališta. Za umjetnost, a protiv svođenja kulture na fino dizajnirane šarene perlice u muzejskom dućanu. Policija je u četvrtak došla s desetak marica i blokirala pokrajnje ulice. Dvadesetak najupornijih, koji su odbijali sve prijedloge za kompromis, istjerali su, petero su morali odnijeti.

Kolhaas brani Dercona

Oko dvije stotine zaposlenih u tihoj je pobuni od najave dolaska novog intendanta u proljeće 2015. Drama oko smjene na čelu Volksbühnea kulturni je događaj godine u Njemačkoj. Više od 40.000 ljudi potpisalo je peticiju protiv smjene Franka Castorfa, možda najboljeg njemačkog redatelja koji je 26 godina vodio kazalište na Rosa Luxemburg Platzu. U obranu njegova nasljednika Chrisa Dercona stale su neke od najvećih europskih umjetničkih zvijezda, poput arhitekta Rema Koolhaasa.

Frank Castorf je istočni Nijemac, koji je prije pada Zida počeo raditi kao redatelj u zapadnoj Njemačkoj. Prvi put režira tu 1990., prije nego što će 1992. postati intendantom. Pod Castorfovim vodstvom, to je kazalište postalo simbol umjetničke smjelosti i izvrsnosti, te bogatih, višeslojnih, spektakularnih produkcija koje su osvajale najviše teatarske nagrade.

Istovremeno je Volksbühne mjesto ljevičarske kritike, točka okupljanja hipstera i starih ljevičara, poštene inteligencije i mladih revolucionara. Kazalište je podignuto krajem 19. stoljeća kao mjesto za kulturu radničke klase, prvi su mu susjedi Die Linke, njemačka stranka Ljevica koja tu ima centralu.

Liberalna koncepcija shoping-teatra

Umjesto velikog umjetnika, koji je okupio nekoliko redatelja i drugih teatarskih autora koji također spadaju u njemačku teatarsku elitu (Rene PoleschHerbert FritschChristoph Marthaler), gradske vlasti Berlina izabrale su svjetski uspješnog kulturnog menadžera. Zašto? Zato što su mogli, jer je Castorfu istjecao mandat.

Jedno od objašnjenja je bilo da Volksbühneu treba više internacionalizma, multikulturalne i multimedijske suradnje. “Volio bih da javna pozornica bude javno, propusno mjesto koje ostavlja prostor za sasvim različite oblike izvedbenih umjetnosti gdje discipline mogu reagirati i međusobno komunicirati. Gradsko kazalište bez granica”, poručio je Dercon. I to da bi jezik scene morao biti poliglotski. Jedino što stoji jest da to kazalište nije imalo titlove na engleskome, ali bilo je predstava i tribina na engleskome, puno plesnih predstava i koncerata.

Drama oko smjene Franka Castorfa s mjesta indentanta nakon 26 godina ne bi bila toliko jaka da Volksbühne nije snažan politički simbol. Snažno politički angažirano, to je kazalište mjesto u kojem u Berlinu na tribinama govore Snowden i Assange, tu gostuje elita svjetske lijeve scene, ovdje je Varufakis osnovao svoju proeuropsku stranku. Od Volksbühnea je uspio napraviti bastion protiv konzumerizma, gentrifikacije i divljeg kapitalizma, citira Berliner Zeitung jednog Castorfova suradnika.

I što onda Dercon napravi? Objavi da od Volksbühnea želi stvoriti mjesto koprodukcija i gostovanja stranih trupa, i promijeni ime kazalištu, pa se više tako nema zvati “Volksbühne am Rosa Luxemburg platz” nego Volksbühne-Berlin. A kazalište? Sirijski redatelj i dramaturg napravili su Euripidovu Ifigeniju u kojoj igraju Sirijke koje u Berlinu traže azil. I još će imati premijeru Becketta u studenome, kaže da jako voli Becketta.

FAZ piše da je Derconov koncept krenuti u šoping-turu po svijetu, pokupovati atraktivne predstave i od Volksbühnea napraviti “platformu” za kupovinu i distribuciju međunarodnih koprodukcija. Što onda sa stalnim glumcima i ostalim osobljem? Dercon tvrdi da nikoga neće otpustiti, ali ljudi sami odlaze, svjesni da u njegovoj koncepciji neće imati što raditi. Rekao je da želi da stare predstave i dalje igraju, ali su ih redatelji povukli. U zgradi nekad punoj života i nerijetko s tri istodobna događanja, ne događa se ništa. Do 11. studenoga i neće.

Socijaldemokrati mu došli glave

Protiv Derconova programa ustao je i intendant berlinskog Deutsches Theatra Ulrich Khuon, šef njemačkog kazališnog udruženja, koji upozorava da teatar nije prazna ljuska, nego krhka i kompleksna konstrukcija kreativiteta.

U godišnjoj anketi časopisa Theater Heute 46 anketiranih kazališnih kritičara proglasilo je Volksbühne kazalištem godine, treći put nakon 1993. i 2016., kad je tu titulu podijelio s “Maximom Gorkim”, još jednom kazališnom institucijom istočnog Berlina koja se izborila za utjecajno mjesto u kulturnom životu ujedinjene Njemačke, u kojoj je sve ono s istoka omalovažavano i izloženo propadanju (vidjeti pod “izborni rezultat AfD-a”). No stvar je definitivno gotova. God bye Volksbühne, hello future, zaključuje priču Theater Heute.

Castorf je prije odlaska ovog ljeta maknuo simbole stare ere: dizalicama je uklonjen veliki natpis OST (Istok) s vrha zgrade, demontirana je i 4-metarska skulptura kotača s nogama, što je godinama bio simbol Volksbühnea, pa i simbol Berlina. Skulptura pokojnog scenografa Berta Neumanna navodno bi se trebala vratiti nakon renoviranja.

Smjena Franka Castorfa svakako je politička. Odluku o smjeni na vrhu Volksbühnea (i Brechtova Berliner Ensemblea) donijela je bivša SPD-ova Vlada. Berlin je u međuvremenu imao izbore, u Vladu je ušla Ljevica, senator za kulturu postao je Klaus Lederer, koji je vodio kampanju obećavajući da će raskinuti ugovor s Derconom. I? Odustao je, jer bi u tom slučaju Berlin morao Derconu platiti odštetu od osam milijuna eura. Tako u ovom slučaju egzaktno znamo koliko košta velika, važna, dokazana umjetnost: 8 milijuna eura.

Castorf je ovog proljeća napravio oproštajnu predstavu, Fausta od sedam sati. I prebjegao u Berliner Ensemble. Otišli su i drugi njegovi redatelji, prvi Herbert Fritsch u Schaubühne, koje je otvorilo sezonu njegovim Zeppelinom po Ödönu Von Horvathu. Uspješan je i Dercon: otvorio je sezonu plesnom predstavom na Tempelhofu, bivšem Hitlerovu aerodromu, gdje je pokrenuo novu scenu. Pozvao je građane da im se pridruže, nekoliko tisuća ih je zaplesalo.

Tekst je objavljen u tjedniku Globus

Koliko košta izdajica. Verräter, Falk Richter, Maxim Gorki Theater

IMG_1798

Zagreb, Hrvatska. 2016

Ovih dana gledala sam pretpremijeru predstave Roberta Wilsona o Lutheru, Zeppelin velikoga Herberta Fritscha (ex-Volksbühne) kojim je Schaubühne Thomasa Ostermeiera upravo otvorio sezonu. Okej. Ali tek sa Verräterom Falka Richtera znam: to je to. To je the Kazalište, to je ono što hoću. 

Bob Wilson i Herbert Fritsch veliki su umjetnici, rafinirane estete fascinirane svjetlom, bojama, kostimima. Tu je sve na visokoj razini.  I oku ugodno, i zabavno, a ne možeš reći da je glupo ni jeftino. Ali kao da ne živimo u istom svijetu. Kad kupiš ulaznicu za Wilsona i Herberta Fritscha, kupio si kartu da se osjećaš pametno, produhovljeno…onako malo high, uspješno, kao da nešto od njihovog sjaja pređe na tebe. Umjetnost, uspjeh, elita.

S Falkom Richterom sve je drugačije. On te ne uzdiže, on se spusti k tebi. To je taj isti strah, nesigurnost, panika, isto blato, neugoda, znoj, glupe šale. Kod Falka Richtera ništa nije “lijepo”. Tu i tamo zna biti spektakularan ( Fear, u Schaubühneu) u Verräteru (Izdajniku) nije niti to. Samo živi ljudi koji pričaju svoje priče. I ti im vjeruješ. A kad se ugase svjetla, krenu ovacije, ljudi oko tebe krenu ustajati izražavajući oduševljenje, klinci sa šiltericama kao i profesorice sa zlatnim naušnicama.

Falk Richter, to je onaj razlog zašto idem u kazalište, napisao je tip (Daniel Schreiber, novinar, pisac) u predgovoru druge zbirke Richterovih tekstova u izdanju Theater der zeita. Tri su razloga zašto obožavam Berlin: Yael Ronen, Milo Rau i Falk Richter. Još se sjećam trnaca s prve njegove predstave, Small Town Boy,: kako je tu derao po Angeli Merkel i CDU, pa po Crkvi, sve mi se mantalo u glavi, kako se samo usudi? U Verräteru, premijerno izvedenom u Gorkome 28. travnja, Richter se ne miče puno od teme iz zadnje predstave u Schaubühneu, Fear (s premijerom u listopadu 2015) gdje govori o strahu od AfD-a, od uspona krajnje desnice koja želi zatrti svaku različitost: strance, pedere, žene, sve. U Schaübuhneu je to napravio koristeći moćna sredstva velikog kazališta (luda scena, svjetlo, muzika), u Maximu Gorkom sve je skromnije. Tu je sveden na ono osnovno, na čovjeka, glumca i njegovu kožu. To su glumci Maxima Gorkog i oni iznose svoje osobne priče, dijelove znamo iz drugih autorskih projekata u Gorkome. Živi ljudi, koji govore o sebi, svom životu i onome što ih muči.

I, šta je tu novo? Ali zašto bi moralo biti novo? Šta je u mom životu toliko novo od lani kad sam gledala Fear? Što se to točno u svijetu promijenilo? (ah da, Trump…i evo ga!) Bitno da je predstava jaka, autentična, uvjerljiva…govori meni, i napisana je za mene. Onako kako ti se čini sa svakim remek djelom, da je stvar napravljena baš za tebe, i baš bi ja to isto napravila, samo kad bi znala kako.

Sjajno je kako Richter koristi ekipu Maxima Gorkoga. Kad Mehmet Atesci (Berlin Kreuzberg, 1988) priča o jezi kad ga je Erdoganov puč zatekao baš u vrijeme kad je prvi put sa svojim dečkom Christianom bio u Istanbulu, gradu koji bi trebao biti njegov grad. Samo bi o tome mogla pisati čitav dan: nisam osjetila taj Mehmetov strah jer sam milosrdna duša koja suosjeća sa Turcima, ili s turskim pederima, ta je jeza opipljiva, evo je svuda oko mene. Danas u kazalištu, sutra u vašem domu. Nitko ne zna kamo društvo ide, kaže rezignirano netko. Kako ne zna, u fašizam, stiže odgovor.

U međuvremenu se batrgamo, i to je ono što se zove život. Glumci su sjajni, da. To što Mareike Beykirch priča o svom odrastanju u Quedlinburgu, pitoresknom mjestu u onoj pokrajini gdje AfD osvaja više od 20 posto glasova, minijaturna je studija uspjeha krajnje desnice u bivšem DDR-u, gdje je svaki četvrti Nijemac glasao za njih. Istok, istok, s istoka dolazi mržnja i zlo. U blokovima prenosi izjave i intervjue AfD-ovaca, sad ih je više od 90 ušlo u Bundestag.

Ovo je Njemačka, desnica nije još uvijek toliko prodrla u mainstream, biti drugačiji još uvijek nije isto kao u Hrvatskoj, još uvijek nisi izdajnik. Ako jesi, u manjini su oni koji te tako zovu, a ne ti. Richter naziva izdajnikom svakoga ukoliko se odmaknuo od socijalne sredine iz koje je došao. Uspinjanje na društvenoj ljestvici je izdaja. Izdao si svoje selo, ljude s kojima si se družio, svoju obitelj, sad više ne govoriš kao oni, razmišljaš o drugim stvarima. Nismo samo promijenili govor, sada govorimo sasvim drugačije, promijenili smo i prezime, sada smo Bergeri, to zvuči više njemački, kaže Knut Berger. Staro prezime zvučalo je previše poljski, kaže, a ti se ježiš, u zemlji u kojoj netko vjeruje da će bolje proći ako promijeni prezime. Kako se odmičeš, kako se izdvajaš, postaješ još bolja meta. Lako te je naciljati. Falk Richter, majstor.

Dolje ostaju oni koji loše govore, u iskidanim rečenicama, nikad nisu pročitali nijednu knjigu, neće u kino ni u kazalište. Procjep između svjetova se širi. Veliki slobodan prostor u koji se ušetao AfD.

Stranac tu ne može pohvatati ni izbliza sve. Dio predstave je citat iz Povratka u Reims suvremenog francuskog pisca i filozofa Didiera Eribona. Misao je duga, i nikako mi ne uspijeva rasplesti je u engleskom prevodu. I onda oni po tome prave predstavu, ruga se Richter, pozovu slavne glumce poznate s televizije, savršeno za gostovanja. Ruga se na račun Thomasa Ostermeiera, slavnog redatelja i šefa berlinskog Schaubuhnea koji je po tome napravio najnoviju predstavu (nisam gledala, nema engleskih titlova). I to je dobro, ne treba sumnjati, Ostermeier je majstor. Kao neko super fino jelo s Michelinovom zvjezdicom. Falk Richter bi tu bio šaka krvavog mesa, koju ti još netko zabije u glavu.

Stvar stila, i ukusa. Tko je bolji, Eric Clapton ili Stiff Little Fingers? Drugačije nego u njegovim predstavama u Schaubuhneu, sa skupljom produkcijom i širim izražajnim sredstvima, ovdje Falk Richter nastupa kao punk, i mjeri se istim kriterijima: iskrenost, autentičnost, izravnost. Nema veze što se usput izruguje i s punkom, stavljajući postere Ramonesa i Pistolsa uz Madonnu.

 

Atila sam protiv EU. Andras Dömötör: Attila, The Hun (solo) and the magical (laser) sword, Maxim Gorki Theater, Berlin

protect

Mala predstava za dva i pol glumca na maloj sceni Maxima Gorkoga funkcionira poput pokazne vježbe što to znači političko kazalište danas. Već sama činjenica što dolazi iz Mađarske, otkriva o čemu to govori Andras Dömötör, ali ovo je kazalište, a ne novinska kolumna ili politička tribina, ne dolaziš tu da ti netko kaže da je Orban diktator i da bi ga se moralo nekako zaustaviti. Tko zna naći put do Studija R, zna o tome prilično.

Od jednostavnosti poruke mladi mađarski redatelj i glumci Mareike Beykirsch i Lehel Kovacs spasili su nas izvrsnom, dinamičnom igrom. Lako je biti pametan, ali daj ti zabavi publiku i ostavi je u smijehu. Mareike već znamo iz drugih predstava MG-a, Kovacs je gostujući glumac iz Budimpešte, u oglednom multikulti komadu: glume na njemačkom, engleskom, mađarskom, sve uz titlove na njemačkom i engleskom.

U priči o njemačkoj znanstvenici koja nakon dugog istraživanja na divljem rubu Europe pronalazi preživjelog Atilinog nasljednika, Andras Dömötör ukazuje ne samo na nadmenost civilizirane Europe nad nama divljacima, nego i na korijene mađarskog nacionalizma. To je Trianonski mir iz 1920. kad je Mađarska ostala bez dvije trećine teritorija, a o tome, kaže, nisu ni učili u školama. Je, sve sam suzu pustila što žale za vremenom kad je Hrvatska bila dio Ugarske (a Dalmacija Austrije), ali uspjeli su me staviti u cipele jednog mađarskog orbanovca.

To što čitava stvar jezivo podsjeća na Njemačku nakon Velikog rata zastrašujuće je, a možda ipak utješno. Da da, utješno! Zastrašujuće je jer znamo što se onda dogodilo. Utješno, jer nam Andras Dömötör kaže da se ništa danas ne događa što već nismo vidjeli. A divljaci pušteni s lanca koji divljaju na europskom rubu nisu suštinski drugačiji od ove osviještene ekipe koja šeta Alexanderplatzom i odlazi u trendi kazalište na Unter den Linden. Razlika je u scenografiji i nekoliko desetljeća. Ovo je normalno stanje, a ne ono što vi mislite da je normalno, dragi gledatelji.

Dobro, razlika je i u tome što će se neki vratiti u svoj berlinski stan, a neki u Budimpeštu ili Zagreb. Kao što znamo, nije isto gledati granatiranje na televiziji i trčati u sklonište.

Zabavno, dinamično. Glumci su izvanredni, a predstava traje 50 minuta. Da, 50 minuta.

Sinoć je bila premijera, za premijeru u Berlinu normalno možete kupiti karte. Nijemci u kazalište dođu pola sata ili sat ranije, piju vino, pivo. Premijerna publika bila je većinom u crnom, s martensicama i velikim bajkerskim ruksacima. Nakon premijere je party.

Ipak, glavna kazališna predstava toga dana ili čitavog tjedna u Berlinu bila je ona nekoliko sati ranije, dok je policija iz Volksbühnea iznosili prosvjednike koji su 5-6 dana okupirali tetara u znak prosvjeda protiv dolaska novog šminkerskog intendanta Chrisa Darcona koji slavno berlinsko kazalište želi pretvoriti u mjesto za koprodukcije i strana gostovanja. Sukob neoliberalizma i lijeve ideje na djelu. S tim da je, jasno, Castorfovo kazalište belgijskom kunst staru i direktoru Tate Modern izručila stara socijaldemokratska većina, uz amenovanje današnjeg kultursenatora Lindnera iz Die Linke. Nema više velikog OST na vrhu zgrade, nema one divne skulpture kotača ispred zgrade na Rosa Luxemburg Platzu…

Ovo nije moglo proći bez Hassana. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 2017.

1f3a8476-8377-4ffb-8ec2-cab1ed1f1544-700x259

Ovo je udruga Vigilare nazvala prostačkim plakatom. Pozvali su građane da šalju prosvjedna pisma nadležnima protiv ovog plakata HNK kako bi “spriječili daljnje promicanje bluda, vulgarnosti i šunda”

Kad već nemaš novaca za raskošne produkcije velikih europskih imena, dovedi nešto uzbudljivo ili makar drugačije, moto je kojim su se ove godine vodili selektori Festivala svjetskog kazališta Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan. I uspjeli su. Od četiri odgledane predstave od 10. do 16. rujna, najduže će se pamtiti i prepričavati ona prva, brazilska verzija Čehovljeve “Tri sestre” s kojom je i otvoreno ovogodišnje 15. izdanje Festivala svjetskog kazališta. Ili ona zadnja, “Blockbuster”, u kojoj nas je belgijski Collectif Mensuel u revolucionarnom žaru pozvao da se samoorganiziramo ako ne želimo da u ovom predatorskom kapitalizmu ostanemo bez ičega.

Obje predstave, brazilska i belgijska, eksperimentiraju kazališnom i filmskom formom.

S predstavom “Što ako su otišle u Moskvu?” brazilske redateljice Christiane Jatahy dobili smo emotivno uzbudljivo osuvremenjivanje klasične drame Antona Čehova o čežnji za odlaskom, promjenom, bijegom iz vlastite kože. Tu smo gledali tri vrhunske brazilske glumice s jako realističnom glumom, one ne pokušavaju glumiti tri ruske aristokratkinje koje se dosađuju, nego igraju mlade i ne baš sasvim mlade žene današnjice. Majstorstvo je u njihovoj prirodnosti. Dok sjediš u gledalištu čini ti se da ne gledaš predstavu o tulumu, nego da na njemu sudjeluješ. Uostalom, šampanjac i vino kojim glumice nude publiku su pravi, prava je i čokoladna torta s pistacijima koju jedu skupa s gledateljima. Druga polovica publike fizički je odvojena, oni prate predstavu preko filmskog platna, na kojem se prenosi živa gluma, paralelno snimana i montirana.

Nova značenja

Iako gledaju istu predstavu, dvije grupe gledatelja imaju sasvim drugačiji doživljaj. Nakon sat i pol, mijenjaju mjesta. Uživljenom gledatelju ta predstava danima kasnije otvara nova značenja, ili provocira pitanja o tome kako su nas prevarili i što su nam sve zatajili.

S prvom predstavom “Što ako su otišle u Moskvu?” zagrebačka je publika bačena u maticu suvremenog eksperimentiranja formom, u igre tehnikom i žanrovima, a s drugom je vraćena u čistu klasiku, s lutkarskim kazalištem gruzijskog veterana Reze Gabriadzea. Gruzijski redatelj, pisac, slikar i kipar Gabriadze okrenuo se lutkarskom kazalištu 1980. nastojeći pobjeći od sovjetske cenzure, a od sloma Sovjetskog Saveza devedesetih njegove slavne predstave poput Staljingrada i Ramone obilaze svijet i najprestižnije teatarske festivale. Lutke su prekrasne (moji favoriti su prasac u bijegu s dvije pruge na leđima kako bi se kamuflirao u željezničke pragove i kokoš koja oko vrata nosi crvenu lisicu, za ukras), Gabriadzeovi suradnici stvaraju čaroliju od lutaka i zvukova. No bez obzira na delikatnu sudbinu Gruzije u eri Vladimira Putina, današnjem se gledatelju teško uživjeti u priču u kojem romantičnu Ramonu, zaljubljenu lokomotivu na lokalnom ranžirnom kolodvoru, progoni bezdušni kontrolor vlakova, namćor s velikom crvenom zvijezdom i staljinovskim brkovima. Ta bi “kritika sviju totalitarizama” vjerojatno bila draga Zlatku Hasanbegoviću, da je tko bivšem ministru kulture dojavio što igra u kazalištu.

No Hasanbegović je jedan od onih koji neće u kazalište, a nisu ni prije. Par dana nakon otjelovljenja crvene petokrake u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu, baš tamo na friško preimenovanom Trgu Maršala Tita, Hasanbegović se u petak u Saboru okomio na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana. Član kluba zastupnika “Neovisni za Hrvatsku” na saborskom aktualnom satu prozvao je ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek zbog nedavnog imenovanja Dubravke Vrgoč na drugi mandat na mjestu intendantice HNK i postavio pitanje hoće li HDZ dati suglasnost za ponovni izbor Ivice Buljana za ravnatelja drame HNK. Hasan­begović napada Buljana da je, “nadahnut svojim kolegom Oliverom Frljićem i poduprt javnim novcem, pretvorio HNK u stožer pseudoljevičarskog parakazališnog aktivizma i borbe protiv fantomskog hrvatskog fašizma”. Smeta mu neka od prošlogodišnjih predstava Drame HNK, “Tri zime” ili “Ljudi od voska”, na koje hrle gledatelji? Neka predstava koja se u HNK priprema? Ne, Hasanbegoviću smeta to što se ravnatelj drame Ivica Buljan drznuo govoriti na prosvjednom skupu na Trgu žrtava fašizma, organiziranom nakon odluke Gradske skupštine da se trgu oko HNK oduzme ime maršala Tita.

Ružna tijela

Dan nakon Hasanbegovićeva napada na Buljana Festival svjetskog kazališta zatvoren je pozivom na revoluciju. Zadnja predstava ovogodišnjeg izdanja FSK-a bio je “Blockbuster” belgijske skupine Collectif Mensuel, vrlo zabavan kazališni eksperiment s obilatim korištenjem filmskog materijala. Članovi skupine napravili su kolaž iz desetaka poznatih filmova i montirali isječke u novu priču kojom osuđuju neosjetljivost suvremenog kapitalizma koji namjerno proizvodi siromaštvo zbog obijesti elite i manjkavosti demokracije kakvu danas imamo. Na platnu se smjenjuju kadrovi s Bradom Pittom i Juliom Roberts, sa Seanom PennomSilvesterom Staloneom i Al Pacinom, dok belgijski glumci izvode sve dijaloge i proizvode sve zvukove, od lupanja potpeticama Julie Roberts do jurnjave automobila. I izvrsno sviraju, kad stignu od ostalih obaveza na sceni. Predstava na francuskom, koja je premijeru imala u veljači 2016. godine, zvuči aktualno kao televizijski izvještaj: političari na francuskom najavljuju nove rezove i novu reformu radnog zakonodavstva, baš ono što novi francuski predsjednik Emmanuel Macron radi ovih dana. Malo pretjeruju: nitko više neće imati stalan posao, socijala i opće zdravstveno osiguranje se svode na minimum, ako imate koga da se brine o vama, ukinut će vam penziju. To je ono što nam sljeduje, upozorava Collectif Mensuel, ako se ne suprostavimo. A sve kreće od jedne hrabre novinarke koju žele ušutkati… Maja Sever?

Prije toga odgledali smo “Sestre Macaluso” talijanske redateljice Emme Dante iz Palerma, duboko socijalnu dramu o sudbini pojedinca iz obitelji sa društvenog dna. Kazalište je mjesto uživanja i druženja srednje klase, i nelagodu izaziva kad se taj kanon naruši dovođenjem ružnih lica i tijela na scenu podno zlaćanih anđelčića HNK. To je ona ružnoća koja može potjecati samo od siromaštva. Emma Dante na scenu izvodi glumice srednjih godina, skida ih u kupaće kostime i stavlja pod reflektore, da naglasi njihovo odudaranje. Sedam sestara odrastalo je bez majke, s ocem koji bi jedva ponešto uspio zaraditi, bez stalnog posla i izložen ponižavanjima poslodavaca. Tu nema happy enda; ako se nekad i moglo, danas se više iz takvog zagrljaja ne može pobjeći. Najstarija sestra Marija jedina je koja ipak ispuni svoj san: postaje plesačica, pratimo njezin prekrasan ples. Ali to je iluzija, ona je u stvari već mrtva i mi smo svi na njezinu sprovodu.

FSK je jedan od najvećih kuturnih događaja godine u Zagrebu, ma šta mislili oni koji odlučuju rezati mu novac.

Tekst je objavljen u tjedniku Globus.