Dragi gledatelji, vaše mišljenje o revoluciji pošaljite nam na mail. Peter Weiss, Stefan Pucher: Marat/Sade, Deutsches Theater

plakat

Revolution Live. Kottbuser Tor, Berlin. Lipanj 2017

Redatelju, nisi pošten! Kod Petera Weissa Marat je tip na umoru, pedesetogodišnjak s nekom gadnom kožnom bolešću, pa većinu vremena provodi u kadi. Sade je u tekstu još stariji, debeo, ima više od 60, guši se od astme. Oba su dakle stjerana u krajnji kut svojim neurozama, svojim autoimunim bolestima. U predstavi je ispijeni Daniel Hoevels kao Marat većinu vremena u kadi sa zavojem oko glave, baš onako kako ga znamo sa slavne slike, dok je De Sade (Felix Goeser) seksi tridesetineštogodišnjak. Nepošteno! Marat izgleda satrven vlastitom beskompromisnošću i tvrdoćom, okrutnost koju je pokazivao prema drugima vraća mu se na grozan način, živ se raspada. Markiz de Sade tako je unaprijed pobjednik u okršaju sa jakobincem Maratom, individualizam je pobijedio kolektivnu borbu za bolje sutra.

Jedno kontrarevolucionarno izdanje revolucionarnog teksta? Ne baš tako jednostavno. U par navrata bila sam sigurna da je tekst koji izgovara Anita Vulesica kao konferansje, odnosno kao ravnatelj zavoda Coulmier, dopisan sada. A bome nije, sve je to Weissov tekst iz 1963 (prema prevodu koji su za &td napravili Truda i Ante Stamać). Uočila sam da je dopisan samo komadić, gdje uz blagodati suvremenog doba kojima je bitno popravljen položaj radnika, dakle uz socijalno, zdravstveno i penzije, dodaju i socijaldemokraciju. U Njemačkoj smiješno, kod nas žalosno.

Zašto u ovom Berlinu stalno raspravljaju o revoluciji? U nekim zemljama je normalno da građani, ili znatan dio njih, postavljaju pitanje čemu država, čemu vlada. Komu sve to služi? Zašto vam dajemo glas, plaćamo vam kancelarije i skupe aute? Kod nas je glavno pitanje ustaša i partizana, hoće li Bandić promijeniti ime Trga maršala Tita ili neće, koga briga na što ovi troše naše živote.

Druga berlinska predstava u nekoliko dana koja koristi snimku istih glumaca, u dramatičnijoj verziji. Gledamo im jako našminkana lica s grimasama, u slow motionu, snimka se prelijeva preko čitave duboke pozornice (autorica Meika Dresenkamp, izvrsno). Odlično je i to što su glumci istovremeno i glumci i lutkari. Njihova je glava i njihove su ruke, a donji dio tijela im je od krpe. Kad “hodaju”, znači da idu na koljenima, gurajući pred sobom krpene noge. Scenografiju potpisuje Barbara Ehnes, pretpostavljam da je ona i autorica lutaka.

Kroz dijalog jakobinca Marata i hedonista de Sadea, Peter Weiss ispituje mogućnost promjene društva. Ima li smisla revolucija, ako se nužno pretvori u krvavu kašu? Kakva korist od revolucije ako ne donosi individualnu slobodu? Šta ćeš pak s individualizmom, zar to ne završi uvijek u konformizmu i slaganju s postojećim, a to je uvijek represivno klasno društvo?

Marat je naravno gotovo čitavo vrijeme u kadi, njegovo vrijeme je otkucalo. Nekad mu “noge” vire preko ruba kade, malo je živnuo. Zadnji trzaji, sasvim jasno. Sade je zgodan, ćelavi mlađi tip. Tipičan berlinski partijaner. Šta će vam revolucija ako se svi ne ševite? Čemu revolucija, ako se ne ševe svi sa svima, ponavlja za njim zbor.

marat

Marat većinu predstave provodi u kadi: Prema klasičnoj slici Jacquesa-Louisa Davida iz 1793.

Marat je ubijen kao diktator, pretjerao je s ubojstvima neprijatelja, dojučerašnjih suboraca. Piše pismo Francuzima povodom 14. srpnja, i u njemu denuncira nekoliko ministara kao izdajnike ili kradljivce. Kao da slušamo Staljina u jeku čistki 30-tih. “Nekoć smo mislili, nekoliko stotina mrtvaca bit će dovoljno, a onda smo vidjeli da ih je na tisuće još premalo”. Ali šta je tih nekoliko mrtvih u odnosu na sve one koje su kapitalisti pobili, itd.

S druge strane, zar mislite da biste bez organizirane borbe išta dobili? Ako su vam bogataši išta dali, to je bilo zato što su znali da će tako dobiti još i više, upozorava Marat. Ako su vam i dali veće plaće,to  je zato jer su tako htjeli povećati produktivnost, a onda i veće zarade. I vidite, opet su bogatiji sve bogatiji, u suštini se ništa nije promijenilo.

Da, danas imamo više slobode, više jednakosti, više pravde, kaže Anita Vulesica (rođena 1974. u Münchenu, odrasla u Zadru i Berlinu), obraćajući se publici s mostića koji ide posred gledališta. Bogati su još bogatiji, ali naši siromašni više nisu gladni. Što vi mislite, pita ona gledatelje, je li revolucija bila korisna, ili bolje idu stvari bez nje? Svoje odgovore pošaljite nam na mail deutsches@theater.de. (Zar nije bolji Facebook, nije valjda samo kod nas revolucionari najradije ratuju po fejsu?)

Evo malo Maratovog monologa, u prevodu Stamaćevih:

te laži o idealnoj državi koje su u opticaju

kao da će bogataši ikada biti spremni

predati svoje posjede dragovoljno

a kad su tu i tamo pod pritiskom

stanovitih odnosa i prisiljeni popustiti

to čine samo zato jer znaju

da i tu mogu opet nešto dobiti

to znači

radnici bi uskoro trebali očekivati veće plaće

zašto

zato jer se računa s povećanom proizvodnjom

pa i s većim prometom

koji poduzetnicima puni džepove

ne vjerujte

da ćete se s njima izjednačiti bez sile

Ne dajte se zavarati time

što je naša revolucija ugušena

i što se govori

da su se prilike sada popravile

ako više i ne gledate bijedu

jer je bijeda prefarbana

ako sad i zarađujete novac

pa se nešto od toga

što vam nameće industrija

i možete priuštiti

te vam se čini kako vam je

pred vratima blagostanje

ipak je sve to samo izmišljotina onih

koji još uvijek imaju više nego vi

Ne vjerujte im

ni kada vas prijazno tapšu po ramenima

pa vam vele kako razlike ni spomena nisu vrijede

te da više nema nikakva povoda sukobima

jer su baš tada na svome vrhuncu

u svojim novim dvorcima od mramora i čelika

iz kojih pod geslom

širenja kulture

pljačkaju svijet

pazite

jer čim se njima svidi

poslat će vas u rat

da ih u gomilama

branite

a oružje im je

brzim razvojem kupljene znanosti

sve ubojitije

te vas razara u velikim masama

 

Kazališne karaoke: gledatelji gledaju film, glumci sjede u polumraku i oponašaju sami sebe s ekrana. Dickicht, Brecht/Sebastian Baumgarten, Maxim Gorki Berlin

IMG_5208

Grad je džungla, snađi se druže. Zagreb, Gajeva. Kolovoz 2016

Kako ono, kazalište je mjesto gdje dolaziš gledati žive glumce, koji onda igraju i pričaju? Ovdje je radnja unaprijed snimljena, taj nam video prikazuju preko čitave scene, sa kostimiranim glumcima i s puno krupnih planova prenaglašenih grimasa. Dok se drama odvija na platnu, glumci mirno sjede na dnu pozornice, u polumraku se jedva naziru obučeni u crno i nenašminkani. Okrenuti su prema gledalištu a ne međusobno, gestikuliraju u skladu s radnjom na velikom platnu i izgovaraju tekst. Treba ti dosta vremena da uopće shvatiš da ne sjede samo nepomični u mraku, nego da glumac kojeg upravo gledaš na platnu tu u polumraku nešto maše rukama. Glas koji čuješ vjerojatno je njegov, trenutni, a ne snimljen.

Dakle, radnja se odvija na platnu, na unaprijed snimljenom filmu, s kostimima, frizurama i u interijerima koji se mijenjaju u skladu s tim kako teče radnja. Na sceni su svi glumci bez kostima i bez posebne šminke, obučeni svi u crno. Po sceni su pobacane kocke sa nacrtanim stanovima, to predstavlja veliki grad s velikim zgradama.

Dobar dio vremena glumce uopće ne vidiš, nazireš im samo siluete dok je sva pažnja gledatelja preusmjerena na snimku. Video je izvrstan (Hannah Dörr),  s prekrasnim odnosom glumaca u kadrovima, podsjeća na rane Fassbinderove filmove i tko zna na što još. Puno se koristi krupni plan, izobličavanje lica i drugi efekti kakve sama predstava ne može dati. Baš me zanima kako bi ta snimka funkcionirala kao samostalan film.

Redatelj se poigrava odnosom snimljenoga i živih glumaca. Na kraju je obratno, film prikazuje nijeme scene, a glumci su se konačno emancipirali, govore i glume ovdje i sada. Dimitrij Schaad fenomenalno igra poluslijepog tipa, taj se igra s vlastitom snimkom. Ne samo on, čitava ekipa Maxima Gorkog je fantastična. Baš su izvrsni Aleksandar Radenkovič i Thomas Wodianka, dobra je Mateja Meded. S tim što mi je trebalo vremena da je prepoznam, jer na snimci je plavuša s dramatičnom šminkom i perikom sa šiškama kao iz Blade Runnera, dok je stvarna glumica s ostalima bila dugo u tami.

Ovdje nije video dio predstave, kao što je to u mnogim predstavama već godinama. Glavnina radnje unaprijed je snimljena, glumci se igraju poput fanova Rocky Horror Picture Showa. Svojevrsne kazališne karaoke.

Ovo je jedna od ranih Brechtovih drama, napisana početkom dvadesetih (Im Dickicht der Städte, otprilike: u gradskoj džungli; Dickicht je šikara. Nema našeg prevoda, ili ga nisam uspjela naći). Toliko sam bila fascinirana postupkom da radnju nisam uspjela upratiti. Predstava je rađena po Brechtovoj drami, ostalo je previše teksta da bi ga pohvatala u prevodu. Traje preduga dva i pol sata, publika nije bila oduševljena, bilo je dosta slobodnih mjesta iako je predstava nova, premijera je bila u ožujku. Kratiti, kratiti, kratiti. Od predstava Sebastiana Baumgartena u Gorkome gledala sam još Zement po Heineru Mülleru, i nije mi se svidio.

Zanimljivo mi je kako u Dickichtu Brecht u radničku klasu smješta i bibliotekara, on mu je jedan od glavnih likova. Imaš i gazdu biblioteke, koji tipu dade otkaz. Nemilosrdno kao da je bauštelac. Radnja se odvija u Chicagu s početka stoljeća, nije valjda da su i knjižnice bile privatne? Trgovac drvima, Malezijac Schlink upada u biblioteku i provocira bibliotekara Georgea Gargu, nimalo knjiškog tipa (Till Wonka) dok ovaj ne pukne. Dobije otkaz, ne može naći posao, Schlink mu smjesti zatvor, pa mu se i cura i sestra prostituiraju…urbana džungla. Fantastično je kako su glumci distancirani od svojih uloga na filmu, kako im se lagano približavaju, i na kraju ih prisvoje na drugačiji način.

 

 

Jesu li vam djeca bila bolja dok ste ih tukli? SNG Nova Gorica i Tiger Lillies: Peter Kušter. Dani satire Kerempuh

barbara

Režemo cvijeće, a ne palčeve neposlušnoj djeci. ‘Bez uređivanja kuće i nedjeljnog pečenja’. Naslovnica ženskog časopisa Barbara, Berlin 2016

Čarobna mala velika predstava! Dani satire u Kerempuhu nisu na glasu, nažalost, pa često za fantastična gostovanja ostane slobodnih karata. Svake godine u lipnju s uzbuđenjem čekam što su nam priredili. Gotovo sve inozemne Frljićeve produkcije gledala sam tu, u Kerempuhu, na Danima satire, beogradske, ljubljanske, bosanske. Selektori obično ne dopuštaju da budu ograničeni nazivom manifestacije, nego biraju ono dobro i zanimljivo u susjednim zemljama. To je možda preradikalno za redovnu Kerempuhovu publiku koja se u kazalište dolazi smijati, a za zahtjevniju publiku Kerempuh nije dovoljno hoh, pa odlične predstave i sam festival nekako prođu ispod radara, s bitno manje pažnje nego što zaslužuju. Čista nepravda!

Ove je godine izbornica Željka Udovičić Pleština izabrala niz zbilja zanimljivih predstava. Da se potrudila, pokazuje i to što je za otvaranje 51. Dana satire Fadila Hadžića izabrala predstavu kazališta iz Nove Gorice. Gdje je samo njih našla?

Super izbor. “Peter Kušter” Slovenskog narodnog gledališča iz Nove Gorice nosi podnaslov Bizarna opereta, iako veze nema s operetom, a ima s rock’n’rollom. Gorko slatka punk opera, sa izvrsnom muzikom The Tiger Lilliesa, britanskog benda koji je nastupao više puta u Zagrebu. Jedino što ne nastupa izvorni bend, nego na sceni imamo tri slovenska muzičara, Blaža Celareca, Boštjana Narata i Jožija Šaleja, bar kako je to navedeno u programskoj knjižici predstave. Sviraju divno, bend je tu dio predstave, koju su kao Shockheaded Peter izvorno postavili 1998. The Tiger Lillies sa Julianom Crouchom i Phelimom McDermotom.

Muzički teatar, ali još puno više. Imamo tu i kabarea i lutkarskog kazališta i Tima Burtona i horrora, čarobnih izmjena koreografije i poigravanja s gledateljima. Tu su svi zaslužili nagrade, izvrsni glumci i scenografkinja i autorica lutaka Barbara Stupica, kostimografkinja Jelena Proković, koreografkinja Maša Kagao Knez, i jasno redateljica Ivana Djilas. I svakako autorica šminke odnosno maske Tina Prpar.

Peter Kušter je ovdje dugoočekivano je dijete koje nije ispunilo zahtjeve roditelja pa je ostalo nevoljeno. Što točno nije valjalo s njim, nije baš jasno. Je li bio ružan ili bolestan, ili pak samo neposlušan? Svakome treba ljubavi i topline, poručuju nam sa scene.

The Tigers Lililes su uprizorili priče iz slikovnice koja je prvi put 1845. objavljena u Njemačkoj kao Der Struwwel Peter. Britanska muzička verzija prikazivala se pod imenom Shockheaded Peter. Zahvaljujući predstavi, saznala sam da je kod nas ta slikovnica prevedena i objavljena 1993. kao Janko Raščupanko, prekasno za moje djetinjstvo. Ne poznavajući priču, pratila sam predstavu kao niz atraktivnih slika s različitim glumcima, scenografijom i koreografijom, labavo povezanih međusobno. Je li to manjak kod gledanja predstave? Ne znam, meni nije bio, jer su glumci toliko dobri da ti je svejedno što rade, mogli su tako i guliti krumpir pola sata, bilo bi mi jednako fantastično. Publika je više puta pljeskala glumcima nakon pojedine posebno atraktivne točke, a na kraju je iz burnog aplauza bilo jasno da se predstava većini jako svidjela.

Vesela, vizualno jako atraktivna predstava nastala je na osnovu vrlo kontroverznog predloška, slikovnice koja slavi fizičko kažnjavanje i djeci prijeti užasnim posljedicama ako budu neposlušna. Autor slikovnice je psihijatar iz 19. stoljeća koji ju je htio napisati za svog sina.

Mi smo imali Pucka, nepočešljanog dečka koji se ne umiva i ne pere zube, nemiran je i neposlušan, stalno se tuče i smišlja svakakve nepodopštine, ne veže žnirance, gura prste u utičnicu itd. Raniji takav lik zvao se Gašo.

Originalni Der Struwwelpeter iz 1845. sastoji se od desetak priča, s jezovitim ilustracijama koji djeci prikazuju što će im se dogoditi ako ne budu poslušna. Sve to su predstavili slovenski glumci u petak navečer u Kerempuhu. Ako se budeš ljuljao na stolici, sve sa stola će pasti na pod. Dobro. Ako se budeš tukao, tukao drugu djecu i pse, tebe će ugristi pas. Ako ne budeš htio jesti juhu, svaki dan ćeš biti mršaviji. Petog dana ćeš umrijeti. Ako budeš sisao prst, doći će Škaroruki i odsjeći ga. Ako se budeš igrao šibicama, kuća će izgoriti. Ti ćeš izgoriti, od tebe će ostati samo cipele.

Slikovnica Janko Raščupanko za Vjerana sa stranice Imaginarij ostala je kao trauma iz djetinjstva. Kaže da sad zna zašto su Nijemci tako discipliniran i marljiv narod. Utjerali su im strah u kostima odmalena. Apsolutna poslušnost, ili katastrofa. Ili ćeš slušati, ili će ti se život pretvoriti u katastrofu, a onda ćeš uskoro umrijeti u najgorim mukama, to je otprilike to. “Kad sam bio mali, imao sam knjigu dr. Heinricha Hoffmannna, ali mi ju je mama sakrila. Bojala se te knjige”, rekao je Martyn Jacques iz benda Tiger Lillies.

Predstava SNG Nova Gorica pak slavi igru, radost, život, mračne slike se nižu kao da su izmaštane, kao da iza njih ne stoji stvarno zlostavljanje djece, sve ono što su morali pretrpjeti “za tvoje dobro”. Svakome treba ljubavi i topline, poruka je kojom zaigrani glumci ispravljaju jezovit ton predloška.

Kristijan Guček vodi predstavu kao nekakav konferensijer, i na kraju ga i publika počne poslušno slušati. Usred predstave, kao na pravom punk koncertu, uleti on među publiku, skače po naslonima sjedala. “Ne bojte se, nije vam ovo Frljić!”, dobacuje. Svi su glumci izvrsni, više me se dojmila Ana Facchini i Marjuta Slamič kao plavuša sa umjetnim trepavicama. U Uredu predsjednika mora da se sve treslo od smijeha iz Kerempuha.

Laura Lenbach, pravo na život ili pravo na odluku. U agoniji, projekt Nele Kocsis, Ozrena Grabarića i Darka Stazića

scecin

Svijet pod njenim nogama. Gradski muzej Szczecin, rujan 2016.

Kao da je Krleža tekst pisao upravo za Nelu Kocsis. Nisam imala pojma da je Nela ovako dobra glumica, a gledala sam je prilično u Gavelli. Ne može biti da joj je ova uloga laka, pa pola vremena igra bez riječi, uz monologe druge dvojice glumaca, Darka Stazića kao propalog baruna Lenbacha i Ozrena Grabarića kao Ivana plemenitog Križovca, advokata.

Puna dva sata intenzivne predstave Nela Kocsis je vrhunski precizna, jasna i snažna. Veličanstveno nosi na svojim leđima Krležinu Lauru Lenbach, ženu koja ne po svojoj volji nego pritisnuta okolnostima počinje raditi i zarađivati, tako da izdržava i sebe i muža propalicu. Odlični su i Stazić i Grabarić, sve troje je dopisalo Krleži još jednu razinu teksta, svu od gesti i držanja tijela. Gledatelj izađe s predstave pod dojmom kao da su tek oni Krležinim monolozima ubrizgali krv i znoj i papirnate likove sveli na ljudsku razinu.

 

Stazić je izvrstan kao barun Lenbach koji moli pare od Laure, jednom nogom još u građanskom društvu, iako mu je pravo stanište birtija, ta talionica socijalnih promjena. On moli i moli, ponižava se na sve načine pokušavajući izmoliti od nje novac da vrati svoje kockarske dugove, jer mu u sedam sati ističe rok. Laura se ne da, tvrda kao ruska banka. Moli li isto tako usrdno premijer Plenković Poletaeva iz Sberbanke? Asocijacija na aktualije tu ne staje. Da je Lenbach i dobio tu lovu, ništa mu ne bi pomoglo. On je propao odavno, puno prije nego što je otišao u zatvor.

S predstave izađete ponosni što imamo tako izvrsne glumce. U svim prikazima hvale Stazića, i zbilja, bivši ravnatelj Gavelle izvrsno igra uz ovo dvoje glumaca.

Stazić divno portretira lik tipa koji se nije u stanju prilagoditi društvenim promjenama, teret zarađivanja je na ženi, ali muž i dalje koristi prednosti koje muškarcu daje patrijarhalni sustav. On ženi prilazi s pozicija sile, s pozicije moći i dominacije. Grabarić izvrsno igra Lenbachovu suprotnost, tipa koji se u stanju prilagoditi društvenim promjenama. On manevrira spretno u sadašnjosti, lažljiv, prijetvoran, amoralan. Obojica nedostojno tretiraju Lauru, jedan silom, društvenom i emocionalnom ucjenom, a drugi računa da s njom može manipulirati kao s glupačom.

Zasmetao mi je samo kraj. Laura Lenbach toliko je uvjerljiva da je naša današnja, ne više Krležina, stvarna žena koja pokušava preživjeti okružena ništarijama. Čemu onda taj hitac, pa zašto bi se Laura ubila? Autori su odlučili ostati vjerni Krleži, meni se čini da bi bili dosljedniji da su izbacili to samoubojstvo (kao što su to napravili u izvrsnoj beogradskoj Beoartovoj produkciji istog teksta).  Jer psihološki više tu nema logike za samoubojstvo (bilo ga je u Krležino vrijeme, ako ne stvarno, onda svakako u načinu na koji su doživljavali žene, jadne bespomoćne bez muškarca). Laura doista može nastaviti svoj život i bez Lenbacha i bez Križovca, može ga i promijeniti bez njih, prodati svoj krojački salon i negdje početi iznova. Nije ona nikakva slabašna ženica, ona je žena koja se sama izdržava, trpi muža alkoholičara i kockara, i u noći njegove smrti shvaća da joj je i ljubavnik Križovec totalni muljator. Ali kako sama kaže, sve je to mogla znati, da je htjela, još prve večeri prije tri godine, odmah je sve vidjela. I potisnula, jer nije htjela vidjeti. Dakle, nema tu logike da bi se ubila samo zato što sad shvaća da od Križovca ništa, taj je već vara s onom Ruskinjom.

Laura Lenbach je jak lik, nije ona neka gledateljica sapunica koja bi morala pucati sebi u glavu jer ne može podnijeti kad joj propada iluzija romantične ljubavi. Ili zato što je izigrana šansa da se oživi institucija braka, zasnovanog na toj istoj ljubavi. Ali tako ja nju vidim iz 2017. Onda nekad, kad ju je Krleža zamišljao, moguće je da je ženi njezinog porijekla bilo privlačnije biti uzdržavana (pa makar i varana), nego živjeti od svoga rada. Možda je taj socijalni pad, s barunice u šnajdericu, u njenim očima toliko nepodnošljiv da je smrt bolji izlaz? Bez braka s nekim prikladnim ona nije mogla sanjati povratak u višu klasu i “normalan život” s konjima i balovima.

Laura Lenbach je tu protofeministkinja, nekakav prelazni lik od građanske do moderne žene, žena koja s nelagodom iskušava slobodu. Koja je vanjskim okolnostima (velikim društvenim promjenama) prisiljena sama stati na svoje noge. Ona bi radije ponovo na balove i konjske trke, ona želi ponovo biti milostiva, biti izdržavana. Ali ako je uvjet za to živjeti u laži, ne, ona na to ne može pristati. Zato je Laura Lenbach lik-graničnik. Kao granični kamen epoha. Ona je već previše samosvjesna za građanski model braka, a premalo hrabra da bi izvela dosljedan zaključak i izašla iz svijeta u kojoj su muškarci ti koji je definiraju. Pretpostavljam, kao većina žena danas u Hrvatskoj. Hitac na kraju je baš to, kraj, nema dalje. Kad si tako sama sebi vezala ruke i noge, doista nema dalje.

 

Dobrodošli u McDonald’s, mi primamo sve nezadovoljne Balkance, spremne raditi za EU-minimalac. Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje: Dokle pogled seže/ Qendra Multimedia Priština: Predstava s četiri glumca

IMG_0268

Zagreb, Vlaška. Siječanj 2017

Zabavno i poučno, duhovito a gorko, oštro, otrežnjavajuće. Kratak pregled društveno političke situacije u Crnoj Gori, to je tema i sadržaj predstave Dokle pogled seže crnogorskih glumaca pod vodstvom nagrađivanog mađarskog redatelja Arpada Schillinga. Osam glumaca, bez pomoći scenografije i ikakvih rekvizita, ovdje uprizoruje dvadesetak likova s kojima slikaju oporu tranzicijsku stvarnost koja izvrće sve vrijednosti.

Tko predstavu nije gledao na nedavnom gostovanju u Zekaemu, može je vidjeti u sklopu Dana Satire u Kerempuhu, u ponedjeljak 5. lipnja. Dinamično, zabavno, britko, duhovito, s izvrsnim glumcima.

Arpad Schilling je mađarski redatelj nagrađen Europskom teatarskom nagradom. Sa skupinom Kretakor koju je osnovao 1995. obišao je svijet i pokupio brojne nagrade. Nastupali su na festivalima u Avignonu, Edinburgu i Beču. Radio je u berlinskom Schaubuhneu, u Milanu i Beču. Od 2008. Schilling se s Kretakorom počinje baviti raznim edukacijskim i aktivističkim projektima kojima izlazi iz teatra. Kako se našao u Crnoj Gori?

U Dokle pogled seže gledamo jedno do zla boga korumpirano društvo u kojem ništa ne funkcionira kako treba, a umjesto na institucijama i njihovom djelovanju društvena dinamika počiva na osobnim, obiteljskim i kumskim vezama. Kako sav taj kaos kriminala, laži, jada i samoobmane uopće opstaje? Sve imamo pred očima, od radnika koji gubi posao a to onda znači i svoje mjesto u društvu, do ministra i kriminalca/uglednog građanina. Od do odvratnosti korumpiranih političara do inertnih građana koji na neki perverzni način uživaju u jadu u koji su uhvaćeni. To je Crna Gora iz crnog vica, ali ne radi se tu samo o Crnoj Gori, u briljantnoj međuigri glumaca prepoznat ćete štošta od onoga što svakodnevno gledate oko sebe.

Crnogorska predstava slična je kosovskoj koju smo prije nekoliko mjeseci gledali također u Zekaemu. “Predstava s četiri glumca i…” Quendra Multimedije iz Prištine brz je, dinamičan i crnohumorni prikaz tranzicijskog Kosova. I tu imamo glumce bez kostima i bez rekvizita (ili gotovo bez), s tim da ih je u kosovskoj verziji četvero. Dok je u crnogorskoj predstavi naglasak na karakterima, koje sjajni glumci fantastično uprizoruju, četvero kosovskih glumaca u brzom ritmu, bez finesa, pričaju priču o mukama kosovskog puta prema Europi. Kod Crnogoraca naglasak je na likovima, ovdje na naraciji, ali tema je ista, mukotrpno preživljavanje u malim nacionalnim državama na Balkanu gdje su elite iskoristile demokraciju za neviđeno bogaćenje i kriminal, razarajući sve institucije i podvrgavajući ih svojim gramzivim instiktima.

Brexit je šansa: Britanija izlazi iz Europske unije i otvara se mjesto za novu članicu, a to je Kosovo. Iz Brisela im šalju popis zahtjeva: “Kosovo i 3000 lakih pravila na europskom putu”. Mesnica “Tony Blair” iz Prištine također se želi uskladiti s Europom, i za to trebaju pečat.

A kako dobiti pečat? Teško. Europski zahtjevi odlično su došli balkanskoj birokraciji kao izgovor da naplaćuje dodatni ekstraprofit, uz svo ono mito koje ste dosad morali plaćati za ovu i onu dozvolu, potpis i pečat.

Na sceni su Shengyl Ismajli, Adrian Morina, Ernest Malazogu, Shpetim Selmani. Quendra Multimedija je lani s beogradskom Radionicom integracije producirala predstavu Romeo i Julija Mikija Manojlovića, prvu albansko-srpsku zajedničku predstavu sa srpskim i kosovskim glumcima na sceni.

Očajni mesar u jednom trenutku donosi glavu žirafe, jer to je moćni ministar naručio kao uvjet za pečat. Ni Crna Gora ni Kosovo iz predstave ne postoje bez idealizirane slike Europe koja se suprotstavlja balkanskom neredu, idealizirani svijet pred kojim naše mane ispadaju još čudovišnije. U predstavi iz Prištine ta se Europa prizemljuje i nakon što je aterirala u kosovsko blato, vidi se kako se izvrsno uklapa u čudovišnu arhitekturu kriminalno-bratskog kapitalizma. U crnogorskoj verziji Europa je još daleko, pa je i dalje svedena na svoje temeljno značenje Obećane zemlje, šanse za bijeg. Ili makar kao izmaštani izlaz iz svakodnevnice koja se više ne može podnijeti.

Ne za sve. O čemu to ovisi, valjda o stupnju istraumatiziranosti, hoćeš li pranje suđa u nekom restoranu u Dublinu ili rad u McDonald’su u Göteborgu shvatiti kao izbavljenje. Oni najmudriji, u crnogorskoj predstavi to su mladi glumci, znaju da nema izlaza. Ostati i boriti se, oni su za to. Čista utopija? Pa da, ali realno, što si učinio za sebe ako balkanski kaos zamijeniš McDonald’sovom linijom na minimalcu? Evropsko blato bolje miriše od balkanskog?

Potresno remek djelo: Ilijada, Jernej Lorenci, SNG Ljubljana

IMG_7499

Treptower Park, Berlin. U spomen 80.000 vojnika Crvene armije poginulih u bitki za Berlin 1945.

 

To nikad još nisam vidjela, da čitavo gledalište stoji na nogama, i slavi glumce. Nevjerojatni su ti slovenski glumci, veliki je čarobnjak Jernej Lorenci. Ilijada Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, u koprodukciji s Mestnim gledališčem ljubljanskim i Cankarjevim domom gostovalo je u Zekaemu 9. svibnja, velika šteta što je otkazana izvedba Biblije, također u Lorencijevoj režiji, koja se trebala održati dva dana kasnije u HNK. Istog dana, na Dan Europe, u Lisinskom je nastupio Laibach.

Predstava je vrlo stišana, suzdržana, a onda se tempo lagano povećava, do maestralne završnice. Scenografija je jedva primjetna, crno-bijeli kostimi Belinde Radulović su minimalno, a opet efektno razlikovni. Predstava je sva na glumcima, fantastičnim glumcima ljubljanskog SNG-a, uz muziku Branka Rožmana.

Fenomenalna predstava, uz Machine gun od Mila Rau najbolja koju sam gledala ove godine (plus oni Čileanci iz HAU, pa Atlas komunizma iz M. Gorkog, pa…). No prvi dio predstave, prvih sat i pol, jedva sam izdržala. Glumci deklamiraju tekst, kojeg ne razumijem jer ne razumijem slovenski, kad čitam tekst prevoda na displeju riječi nemaju nikakvog smisla, a izgubila sam doživljaj jer glumce ne vidim. Stil kojim je pisana Ilijada teško bi se mogao nazvati suvremenim i svakako mi ne leži, a ovaj prevod je sumanut, nije prošao hrvatsku lekturu.

Je li bilo do jezične barijere, ili trenutnog neraspoloženja, ne znam. Nebitno. Jer svi prigovori nestali su samim početkom drugog čina.

Predstava počinje kao lanac monologa. Jedan po jedan glumac uzima mikrofon i deklamira, ostali sjede u krugu i ne mrdaju. Zatim se polako uključuju, ritmično tapkajući u mikrofon. To je rat, Trojanski rat, priča iz Ilijade, iz temelja europske kulture. Je li predstava baš tom monotonijom prvog dijela omađijala gledatelja i polako ga zarobila? S početkom drugog čina rat se već zalaufao, rijeka krvi ne prestaje teći. Glumci hodaju po nevidljivom stratištu, ti vidiš pod njihovim nogama mlade leševe, nevidljive običnom oku.

Svi su jako spolni, jako prisutni, kakav čovjek već jest na rubu smrti. Glumci su veličanstveni. Na čelu sa Janezom Škofom, trojanskim kraljem Prijamom, Hektorovim ocem. Žao mi je, nemam riječi da opišem što nam taj čovjek tamo radi. Od trenutka kad je uzeo gusle u ruke, povezao je svu europsku povijest, od Homera do Radovana Karadžića, zagrlio sve naše traume i pretvorio ih u veličanstvenost umjetnosti. To je to, sav smisao života, zato se rađamo, patimo i umiremo, da bi se radile i gledale ovakve predstave, čula ovakva muzika.

Tam tam ritam mikrofona, nevjerojatni glas mlade harfistice (Zvezdana Novaković), ili pak monotoni zvuk gusli, sve to gledatelja dovodi u ono neko posebno stanje, kad ti se čini da si u stanju dosegnuti ono što inače ne možeš.

Oni ne igraju smrt, u jednom trenutku se čini kao da se glumci doista sada bore na smrt, i strah te je, bojiš se da čovjeka ne ozlijedi koliko ga mlati tim štapom. Tu je i bog, ljudima treba bog, ali to je samo Zeus, bog po mjeri čovjeka. Jette Ostan Vejrup je veličanstvena kao Hera, snažna povrijeđena žena kojoj Zeus izmiče. Matej Puc fantastično uprizoruje totalnu tupost grčkog boga čija moć izlazi iz spolnosti. Heteroseksualni bog muškaraca, čija moć je uvijek sila, zlo za druge ljude.

Prelijepo svi plešu, na čelu sa Janezom Škofom (koreograf Gregor Luštek). Velika glumačka skupina ovdje je uštimana kao simfonijski orkestar, svaki timpan ovdje ima svoje mjesto. Posebno su me se dojmili Jernej Šugman, Jure Henigman, Marko Mandić i Nina Ivanišin.

Prvo misliš da gledaš povijest jedne civilizacije na samrti. A onda shvatiš. Homer (ili tko je već autor) nas je htio poučiti smrtnosti, da smo ljudi, a ne bogovi. Toliko je krvi u jednoj priči, od jednog do drugog stiha ne prestaju padati mrtvi, toliko okrutnosti samo da bi se čovjeka suočilo s time da je sam smrtan, i da mu hod po zemlji nije beskonačan. Bez tog znanja čovjek ne postoji, postoji kao što postoji komarac ili koza.

A ta završna Pieta Janeza Škofa sa polovicom mrtve svinje – papak i pola glavuše, sve je tu – to je nešto najbolje što sam ikad vidjela. Pišem desetak dana nakon predstave, trebala je proći prvotna euforija. Nije. Janez Škof kao Prijam oplakuje sina Hektora, najvećeg trojanskog junaka. Hektor je ubio Patrokla, i onda je Ahilej ubio Hektora, privezao njegovo tijelo na kočiju i danima ga vukao oko Troje. Mrtvi Hektor simbol je čovječje ranjivosti, najava propasti Trojanskog kraljevstva devet godina od početka trojanskog rata. Na kraju su njegovo izmrcvareno tijelo Ahejci ipak prepustili ocu.

Može biti o kraju civilizacije, ove naše. Ili o najobičnijem čovjekovom životu, koji ne može pobjeći od smrti. Što god želiš. Za razliku od bogova, jedino što čovjek ima, to je njegova smrt. Bez svijesti o smrti, ti ne postojiš. Tako je teško to prihvatiti, tako ljudski, tako teško. Janez Škof ne odustaje, strpljivo i polako miluje svoju smrt sve dok i najtuplji u gledalištu ne progleda. Ovacije, tako nešto u kazalištu još nisam doživjela.

(I am going to die je škotska pjesma nepoznatog utora, piše na web stranici SNG Ljubljana. Početak podsjeća na Samo jednom se ljubi). Premijera Ilijade bila je početkom 2015.

Jadna eksploatacija imigranata. Film Pippa Delbona, Evanđelje/Vangelo 2016

IMG_0776

Pirovac, 2016

Obožavam Pippa Delbona otkako sam na Festivalu svjetskog kazališta prije par godina vidjela Poslije bitke, Dopo la Bataglia. Šta god da radi, Delbono je uvijek sam sebi glavni lik, brutalno se secira u potrazi za elementarnim, za odgovorom na pitanje zašto je uopće još živ. Dramatično, bolno, na rubu živčanog sloma: Pippo Delbono navikao je igrati jako patetično, on pleše na rubu kiča, široko se razbacujući emocijama.

Gledala sam i dva njegova ranija filma i jako me zanimao Vangelo, Evanđelje, film koji ima isto ime kao i predstava koju je lani postavio u HNK u Zagrebu. Uz stalne članove Delbonove trupe u predstavi je igralo više glumaca HNK. Osim kratkog života u Zagrebu, imali su niz gostovanja po Italiji, Francuskoj, Švicarskoj…Kako je Delbono doživio zagrebačke glumce, kako će u filmu prikazati Almu Pricu i Ninu Violić, koje će im mjesto dati pored stalnih glumaca iz svoje trupe?

Tu sam nažalost ostala razočarana, jer se naše glumice pojavljuju samo u par scena iz predstave koje je umetnuo u film, prikazan prošle subote u sklopu Subversive Film Festivala. Delbono u predstavi Evanđelje u HNK koristi videosnimke koje je napravio s afričkim i azijskim imigrantima, dok je istoimeni film gotovo u potpunosti napravio s njima, imigrantima. Umjetnik odlazi u neimenovani imigrantski centar na talijanskoj obali, snima izbjeglice, tjera ih da plivaju, da se svlače, da ponavljaju za njim talijanske rečenice koje ne razumiju.

Film je lani prikazan u popratnom programu venecijanskog festivala. Ovoga puta čini mi se da talijanski umjetnik nije uspio preći granicu koja dijeli egzibicionizam od umjetničkog djela. Osim ako nije njegov cilj bio da gledatelj osjeća gađenje i otpor prema onom što vidi, prema upotrebi bespomoćnih migranata za učvršćenje imidža velikog talijanskog i europskog umjetnika. To je bilo jeftino, poput političara koji u kampanji uzima djetešce u ruke i slika se s njim.

Nije mi uvjerljivo Pippovo objašnjenje da se osjeća loše, pa mu je onda bolje kad provodi vrijeme s tim ljudima. Da, razumijem te, ali zašto ih onda snimaš? Razumijem da si proveo nekoliko mjeseci radeći s njima, učeći ih talijanski, organizirajući akciju da ih se smjesti i školuje kako bi mogli ostati tu i raditi. Ili naprosto s njima, ne radeći ništa, dijeleći s njima depresiju.  Ali zašto ih snimaš? Zašto se pretvaraš da ne vidiš kako im je neugodno pred kamerom? Zašto se pretvaraš da ne vidiš koliko je tvoj čin nasilan, i koliko je vaš odnos neravnopravan, eksploatatorski, ponižavajući za te ljude?

Delbono mi se čini prepametnim da bi napravio još jedan eksploatacijski film sa izbjeglicama u kojem će zdvajati nad tvrdim srcem Evrope, koja bešćutno zatvara svoja vrata pred nesretnicima. I onda radi baš to. Koristeći svoju nadmoć bijelog čovjeka, i još čovjeka s novcem, dakle s društvenom moći. On ih naziva prijateljima, ali mi ne vidimo prijateljstvo, nego neugodnu neravnotežu moći. Baš nijedan mu se nije otvorio toliko da bismo saznali nešto više o jednom jedinom imigrantskom životu, više nego što sam u jednoj reportaži o izbjeglicama s beogradskog kolodvora pokupila u sat vremena razgovora s njima. Dakle – malo, skoro ništa.

U filmu vidimo skupinu nijemih, intenzivno anksioznih ljudi, koji većinom odbijaju komunicirati. Delbono ih pretvara u apostole, nadijeva im imena Isusovih učenika, jednom stavlja crveni plašt oko vrata i krunu od trnja na glavu. Delbono kaže na početku kako mu je bilo dosta Evanđelja za bogate, misleći na zagrebački HNK, pa je onda morao pobjeći među one deprivilegirane. Lijepo, ali prijatelju, ti si među “bogatima” došao kao najveći bogataš, a ni ovdje se među deprivilegiranima nisi unizio kao jedan od njih, nego im dolaziš kao nekakav bog, bijeli gospodar, s europskim pasošem, netko o kojem im može ovisiti sudbina. I onda im s te pozicije sile namećeš kako da se ponašaju pred kamerom. Užasan odnos straha i moći, i to još sve snimljeno. Delbono, koliko si im platio ta snimanja? Jesi li bilo kome od tih ljudi pomogao da ostane u Italiji?

Teško je izdržati pogled u te oči, a u filmu ih često prikazuje u krupnom planu. Jeziva je ta smjesa nade i straha od razočarenja i svijesti da ih ne čeka ništa dobro. Ne, imigranti talijanskog umjetnika ne gledaju kao prijatelja, ni blizu kao jednog od njih. Ne gledaju ga ni kako bi gledali čovjeka koji im je obećao svakom po 10 eura ako isprazne kamion ili prekopaju njivu. Gledaju ga kao nekog koji bi mogao, a vjerojatno neće, spasiti im život, pomoći im da dobiju papire. Možda hoće, ako budu dobri i sudjeluju u snimanju. A možda ne. Vidjet ćemo…daj, nasmiješi se. Reci Pietro! Reci Marco! Luca..

I onda gledamo lica muškaraca koji pred kamerom rade ono što ne žele raditi, s očima punima nelagode i poniženja. Muslimani, kojima se naređuje da se predstave kao kršćanski apostoli, u talijanskom izgovoru. Mustafa, odgovara jedan mirno gledajući pred sebe, odbijajući novi nametnuti identitet (izgovara neko drugo muslimansko ime, zaboravila sam koje). Drugi miniraju stvar tako da govore jedva čujno, da ih kamera ne uspije uhvatiti. Jesi li vikao na njih, urlao? Ne vidimo to. Ono što vidimo je jako uznemirujuće. Ukratko, Pippo Delbono u ovom filmu ispada kao vulgarni eksploatator imigranata. Slično onome kako je to Frljić ispljuvao liberalne Zapadnjake u “Vašem nasilju i našem nasilju”.

No ako je htio pokazati da u Evropi nema Boga za one najjadnije, najponiženije, uspio je.

I za film i za istoimenu predstavu ističe isti motiv. Na početku filma, kao i na početku predstave, Pippo Delbono kaže da je odlučio napraviti film o Evanđelju jer je to njegova pokojna majka tražila od njega. Delbono ne vjeruje u Krista zaštitnika bogatih anđelčića u HNK, i ide među one najjadnije. Bog, ako postoji, trebao bi biti s njima. Ali nije, ostavio ih je kao što je ostavio svog sina na križu.

Žao mi je što talijanski redatelj nije bolje proučio kako stoje stvari oko HNK. Hrvatska nije Italija, kazalište ovdje nije za bogate, naši bogataši idu u operu u Veronu i na rock koncerte u Beč i Milano, kazalište ih ne privlači. U državno dotiranom kazalištu karta je jeftinija od 10 eura, bitno jeftinija od prosječnog rock koncerta, gledalište je često poluprazno, što si pokazao u filmu, a prosjek godina gledatelja je valjda 65. Jedino bogatstvo koje tamo možeš naći je zlatna pozlata na austrugarskim anđelčićima i valjda honorari za gostujuće redateljske zvijezde.

Volim Pippa Delbona, još više bi ga volila da nije snimio ovaj film. Mogu se tješiti da nešto tu važno nisam shvatila. Možda je on namjerno licemjerno gnjusan prema izbjeglicama da bismo mi, gledatelji…što? Ovaj film treba inventivnijeg gledatelja, očito.

Warning: Dalmatincima zabranjeno. Hit predstava Črna mati zemla, Zekaem

IMG_7809

Moje pomidore. Gradski vrt Borovje, Zagreb, ljeto 2014

Zekaem bi predstavu trebao davati barem s engleskim titlovima, da ne diskriminira građane naše domovine kojima ‘kaj’ nije materinji.

Trebali su odmah na programu napisati: ovo nije za Dalmatince. Zabranjeno za pse i Dalmatince. Kako je Istranima, ne znam, ja nisam ni riječ razumjela. Od onoga na dijelektu, a većina predstave je na nekakvom dijalektu, zagorskom, međimurskom, ne znam. Nerazumljivom. Čuješ samo ono “Hmrl, hmrl”. Onda se isključiš.

Da mi je netko na izlazu iz kazališta ponudio Deklaraciju o zajedničkom jeziku, potpisala bi je deset puta, za svaki prst jednom. Zajednički jezik? Jes, svakako!

Da sam imala prevod na bosanski, ne bi bilo problema. Da sam imala prevod na srpski, i to bi razumila. Nedavno su gostovali Crnogorci, odlična predstava, sve razumiješ. Još prije ekipa s Kosova – albanski ne razumiješ, ali onda imaš prevod. Ljudski.

Ovdje se osjećaš kao neprijatelj u vlastitoj zemlji. Šta sam vam ja skrivila? A gledalište prepuno, karte smo uspili nabaviti tek preko veze. Frendica je imala suze u očima, po reakciji gledatelja čini se dobra predstava. Zato sam još ljuća. Ljuta sam kao kad sam u Berlinu dala 50 eura za Priče iz Bečke šume Odona Von Horvatha, računajući da mi titlovi nisu nužni ako sam nedavno pročitala predložak. Wrong. Knjigu Kristiana Novaka lako pročitaš (ako preskočiš prvih 100 stranica), pisani tekst je nešto drugo. Knjiga je odlična, a možda i predstava. Jebo vam pas mater, reko bi čovjek na materinjem jeziku, kojim se tako lijepo služi Mia Biondić na početku. Sjajne su mi ona i Suzana Nikolić, obje koriste jezik koji razumijem. I to još rade na izvrstan način. Suzana Nikolić je drugarica, nastavnica iz socijalizma, i ti dijelovi s razredom su stvarno zabavni, odlično karikiraju ideološku indoktrinaciju onog vremena. Izvrsno je izveden prelaz u devedesete, od pjevanja Po šumama i gorama do agitiranja za HDZ je samo jedan koračić.

U knjizi po kojoj je predstava napravljena Kristian Novak plete uzbudljivu priču o Međimurju, snažne, ljepljive atmosfere. Za nekoga kome je neprohodan kajkavski, pa ne razlikuje ni zagorski od međimurskoga, u predstavi od magije pisanog teksta malo ostane, ne računajući pjesme koje znamo po obradama Dunje Knebl i Lidije Bajuk.

Jako je lijepa muzika Stanka Kovačića, koji svira uživo, s ruba scene. Bravo! Usprkos jezičnoj barijeri, ne možeš ne vidjeti koliko je dobar Dado Ćosić, ne shvaćam zašto on nije u glavnoj ulozi. Adrian Pezdirc naprosto izgleda previše normalno, kao dobro uhranjen mladić iz dobre obitelji, nije ti uvjerljiv kao jako neurotični klinac s teškim traumama. Za ovo gledanje bez razumijevanja odlični su bili Pjer Meničanin i Milica Manojlović, vizualno su zanimljivi Jasmin Telalović, Barbara Prpić, Dora Polić Vitez, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Nataša Dorčić…

Kad tako ništa ne razumiješ a moraš sjediti satima, čudiš se kako su od Urše Raukar stvorili kukavnu babu u crnom, pogurenu jadnicu kajkavicu s crnim rupcem zavezanim pod bradom. Drčna aktivistkinja ovdje je sva jadna, kao sve te zagorske babe od Breze, Gruntovčana nadalje. Svoga tela gospodar, brrr. Ne ponižene, zgnječene. Kao da se ispričavaju što su uopće žive pa gledaju vazda u pod, i govore stisnutog grla, cvileći kao pseto koje moli udarac. Pa ima i u Dalmaciji taramot crnih baba, i onih pogurenih, s istim tim crnim šudarima. Zašto nijednu od njih nikad nisi vidio da cmolji poput ovih, nego su u svakom trenu spremne da te izbeštimaju pa i itnu se kamenon za balavurdijom? O čemu se tu radi, je li to kajkavska baba jadnica zapomagalica stereotip kojeg se ne možemo riješiti, ili zbilja postoji tako drastična kulturna razlika između Sjevera i Juga? Da je patrijarhat od Zagorki i ostalih kajkalica napravio te cvileće jadnice, a od Dalmatinki Xene ratnice?

A o tome da iz kazališta izađete nakon skoro tri sata, da ne govorim. Kad u novinama isporučiš previše teksta, što novinari redovito rade, imaš urednika koji to skrati. U iznimnim slučajevima, kad si napisao nešto posebno dobro, dobiješ još jednu stranu. To mi se dogodilo dvaput, maksimalno triput. Jel ima netko da pomogne tim redateljima da im to skrati?

Komad s pjevanjem i puno vjere u ljude. Kao na nebu, Rene Medvešek, Gavella

bruna

Pet minuta u srcu hrvatskog naroda vrijedi više od sto godina među elitama. Predizborni plakat Brune Esih, travanj 2017., Frankopanska ulica, Zagreb

Zanimljivo je nekoliko dana nakon demonstracija protiv Frljićeve predstave u Splitu gledati predstavu jednog deklariranog vjernika. Vidi, ovdje se svećenik prikazuje kao licemjeran, ograničen, krut, prijetvoran, tašt, nemilosrdan….ooo, zar je to moguće, da u predstavi koju radi vjernik glavni negativac bude svećenik?

Naravno, cilj Medvešekove predstave nije bio ocrniti svećenika, nego ispričati priču – ali i ovdje mogu zamisliti zapjenjene obiteljaše i hčsp-ovce kako demonstriraju ispred Gavelle, samo da im netko došapne da to naprave. Par metara u pravcu Ilice veliki je predizborni plakat nove desne zvijezde Brune Esih, zaštićen staklom izloga zatvorenog dućana, sa sloganom: “Pet minuta u srcu hrvatskog naroda vrijedi više od sto godina među elitama”. Što bi rekao Grunf?

Lijepo je bilo vidjeti puno gledalište zagrebačke Gavelle godinu dana nakon premijere, pred predstavu su ostala slobodna mjesta još samo u zadnjem redu. “Kao na nebu” Rene Medvešeka jedna je od onih toplih priča o tome kako treba otvoriti srca i dušu za bližnjega svoga, lijepo ispričana, s odličnim glumcima. Kao predložak poslužio je istoimeni film švedskog redatelja i pisca self-helpa Kaya Pollaka, koji je dobio niz nagrada. Priču nosi Ozren Grabarić kao sjebani dirigent koji dolazi u selo u zabiti da bi našao mir, ali ga spopadaju seljani pa on nevoljko preuzima vodstvo crkvenog zbora. Svećenik koji mu se suprotstavlja je Darko Milas. On igra autoritarnog protestantskog pastora naslanjajući se pomalo na svoje ranije uloge teških, tradicionalnih tipova (recimo iz Dalmatinske Zagore kao u Gavellinoj predstavi Nosi nas rijeka po tekstu Elvisa Bošnjaka iz 2011). Pastor sa puškom u ruci srećom do kraja predstave ne zapuca, ali djeluje već kao slika kao stalni izvor prijetnje.

Grabarić je divan u ulozi tipa koji je na vi sa svojim emocijama, u totalnoj blokadi i grču, jedva sposoban za komunikaciju s ljudima. Njegova blokada postupno se topi dok uči seljane kako da se predaju muzici i otkriju svoj glas.

Jako je dobra bila Slavica Knežević kao lik koji spaja dva svijeta, novi, onaj koji stvara mladi dirigent i stari, u kojem caruje pastor sa svojim misama. S jedne strane su emocije i iskreni odnosi među ljudima, s druge red i poredak, odnosno autoriteti na koje smo navikli i svakodnevni red stvari. Slavica Knežević je pastorova žena, i pjevačica u zboru koju vodi došljak, dirigent Daniel, Ozren Grabarić. Odlično je igrala već držanjem i pokretima, manje govorom, ženu koja uživa u novim prostorima koje tek otkriva, a ne želi se lišiti ni onog udobnog i dobro poznatog. Dok ne bude natjerana. Kad sam je zadnji put vidjela u kazalištu?

Nažalost, nisam gledala film Kaya Pollaka pa ne mogu usporediti. Sjajno je upotrebljeno pjevanje u predstavi, priča se razvija usporedno s time kako se zbor uvježbava s novim dirigentom. Sva je muzika tu pored nas, samo je treba uzeti, kaže Grabarić. Ana Kvrgić i Sven Šestak sjajno igraju svoje likove, obične ljude pune mana: Ana Kvrgić puna je ljutnje i zavisti, gotovo upropasti sve što su stvorili, a Sven Šestak je oličenje poštenog građanina koji ne dopušta intervenciju u stalno stanje stvari, pa i onda kad to znači da štiti nasilnog muža koji mlati ženu. Opasnije je stati na stranu zlostavljanog, čak i kad se radi o crkvenom zboru. Oboje, ni Šestak ni Kvrgić, nisu svedeni samo na svoje negativne strane, zajednica se ne cijepa, oni ostaju dio nje. Svidilo mi se kako ih je redatelj postavio, istovremeno dobre i zle. Kao ljude, žive ljude.

Čisto zlo do kraja ostaje samo Conny (Hrvoje Klobučar), nasilni muž Dijane Vidušin, ne saznajemo razlog zašto je takav. S lisicama na rukama on napušta scenu, ispaštat će ono što je učinio. Za pastora Darka Milasa ostaje sasvim neizvjesno, je li na kraju naučio poruku ljubavi, ili ostaje krut i zatvoren u svojoj uskogrudnoj ljutnji, pa makar izgubio ženu? Je, priča je jako rudimentarna, kveljovska, s ponešto previše pojednostavljivanja, ali na sceni funkcionira prije svega zahvaljujući odličnim glumcima i odličnoj muzici. Iz Gavelle izađete s toplim osjećajem, uvjereni da s malo dobre volje i puno muzike možete popraviti i sebe i svoj svijet. Kao skladatelj i voditelj zbora potpisan je Matija Antolić, očito je napravio veliki posao. Uz Gavelline glumce odlično su se uklopili članovi zborova skadinavista Lucia, zbora Capella Odak i Komornog zbora Muzičke akademije.

Dodatno zahvaljujem redatelju Reneu Medvešeku i kostimografkinji Hani Letici što su glumci-članovi zbora te posebno glumice odjevene onako kako čovjek može zamisliti da se oblače članovi i članice crkvenog zbora, normalno, obično, svakodnevno, bez vrtoglavih štikli, minica i dekoltea. U skladu s pričom koju pričaju. U mainstream kazalištima u Zagrebu glumice izlažu svoje atribute kao da ih prodaju za eskort dame bez obzira kakav lik igraju. Zato ovdje kostimi usklađeni s temom zaslužuju posebnu pohvalu.

Autocenzura nas neće spasiti, nemate se gdje sakriti. Kletva Olivera Frljića u Varšavi

frljic

“Kletva” Olivera Frljića u teatru Powszechny u Varšavi je naravno glasna, vjerojatno glasnija nego ijedna predstava ove sezone. Kletva je poput granate bačene u trenutnu poljsku stvarnost: vrijedi je pogledati, preporučuje Jakub Majmurek, poznati poljski kritičar.

 “Ako postoje predstave koje potiču nasilje, moramo glasno reći da to nije dozvoljeno u našoj zemlji”, izjavila je pak šefica kabineta poljske premijerke Beata Kempa.
Ured regionalnog tužitelja u Varšavi potvrdio je da će pokrenuti istragu zbog vrijeđanja kršćanskih vrijednosti i poticanja javnosti na počinjenje ubojstva u predstavi “Kletva” hrvatskog redatelja Olivera Frljića, prenio je poljski radio na svojim web stranicama. U predstavi u jednoj sceni glumica skuplja novac za ubojstvo Jaroslawa Kaczynskog, lidera vladajuće stranke. Poljska organizacija Ordo Luris zatražila je od Vijeća Europe da reagiraju na “poticanje mržnje”. AP je prenio da tužitelji istražuju predstavu zbog aluzija na ubojstvo najmoćnijeg političara u zemlji i seksualnih scena s križem i likom pokojnog pape Poljaka.

Oliver Frljić kaže za Jutarnji da je predstavu napravio kao otvorenu kritiku sprege Crkve i politike u Poljskoj. Predstava po motivima istoimene drame velikog pisca Stanislawa Wispianskog premijeru je imala u subotu, a u utorak su krenuli žestoki napadi s desna. Wispianski je 1899. napisao komad prema istinitom događaju, o svećeniku koji ima djecu, a Frljić je predložak nadogradio i napravio predstavu punu simbolički snažnih slika. Gledatelji su i akteri, s kupljenom ulaznicom doniraju udrugu koja pomaže žrtvama svećenika pedofila. U teatru skupljaju donacije za udrugu, jučerašnjoj izvedbi prethodila je tribina o pedofiliji u Crkvi.

“Premijera je prošla odlično, glumci su stalno prekidani aplauzima”, kaže redatelj u telefonskom razgovoru. “Kletva” je već pozvana na gostovanje u Wroclav i u berlinsko kazalište Maxim Gorki, dvije godine za redom proglašeno najboljim kazalištem u Njemačkoj. Frljić će u Gorkome režirati iduće godine.

Predstava ispituje mogućnosti i uvjete za slobodnu raspravu u umjetnosti u današnjoj Poljskoj i razobličava represivne mehanizme u javnoj sferi: reakcije će pokazati kakvo je stanje s umjetničkim slobodama u Poljskoj 2017, napisao je kritičar Jakub Majmurek dan nakon premijere na portalu Krytykapolitycyna. Ishvalili su je liberalni listovi poput Gazete Wyborcze.

U utorak je poljska državna televizija objavila dio snimke predstave s ogorčenim napadom na autore i glumce zbog ruganja svetinjama. To je izazvalo lavinu napada, pa je u utorak pred teatrom prosvjedovalo nekoliko desetaka gnjevnih ljudi. “Kletvu” je zbog blasfemije osudila Biskupska konferencija Poljske, prenio je Bitno.net. “Predstava sadrži javnu profanaciju križa, svetoga simbola za kršćane. Osim religijskih simbola izruguje se svetom Ivanu Pavlu II, što je posebno žalosno za Poljake. Osim toga, neprihvatljivo je poticanje na mržnju i omalovažavanje ljudskog života. Kao i uništavanje državnih zastava, u ovom slučaju one vatikanske”, stoji u priopćenju. Bitno.net nabraja: glumica simulira oralni seks s kipom Ivana Pavla II, na koji se kasnije stavlja ploča “zaštitnik pedofila”, jedna glumica stavlja križ među noge. Druga vrišti da će svaka tri mjeseca biti trudna, i svaki put abortirati.

Ja sam prvi redatelj u Poljskoj nakon velikog Jerzyja Grotowskog 1968. kojeg je napala Poljska biskupska konferencija, kaže Frljić. Zastupnik ultrakonzervativne poljske vladajuće stranke PiS (Pravo i pravda) Dominik Tarczynski najavio je kako će podnijeti kaznenu prijavu zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja. No do jučer popodne nije bilo potvrde da je to i učinio.

Da stvar neće proći bez skandala, bilo je jasno već na press konferenciji uoči premijere, kad je nekoliko medija odustalo od medijskog sponzorstva nakon što su novinarima pokazali dio iz predstave. “Pokazali smo benignu scenu gdje glumci govore o poznatim slučajevima pedofilije u Crkvi. Samo govore, bez dodatnih vizualnih elemenata”.

Poljsko društvo jako je polarizirano, stotine tisuća ljudi više puta je izašlo na ulice zbog najava postroženja zakona o abortusu, gušenja slobode medija i zaokreta društva udesno. PiP je prozvao liberalnu oporbenu Građansku platformu, na vlasti u Varšavi, jer je gradski odbor za kulturu financijski pomogao predstavu. “Nadam se samo da se lokalna vlast u Varšavi neće povući, ali oni su već javno izrazili podršku predstavi”, kaže Oliver Frljić.

Redatelj ističe da je predstavom pokušao proširiti prostor slobode u jednom jako polariziranom društvu. Desnica nastoji uništiti sve institucije i pojedince kritične prema takvoj praksi. Slično je u Hrvatskoj, s tim da je Poljska otišla dalje u konzervativnijoj revoluciji.

Predstava je nastala i kao reakcija na ono što se dogodilo u Poljskoj nakon predstave “Naše i vaše nasilje” jer je, ističe Frljić, nedopustivo da država i njen represivni aparat pokušavaju arbitrirati oko toga što jest umjetničko djelo. Zbog prijave onih koji su bili zgroženi što glumica s hidžabom iz vagine izvlači poljsku zastavu, a Isus s križa silazi da bi je silovao, policija poziva na ispitivanja kritičare i teatrologe i ispituje ih ima li Frljićeva predstava visoku umjetničku vrijednost ili ne. “Previše je energije kroz povijest uloženo da se stvori neki prostor autonomije umjetnosti, ne smije se dozvoliti da se to samo tako izbriše”, poručuje redatelj.

U poljskom društvu desnica i Crkva pokušavaju zauzeti sav javni prostor, ne može ih se argumentima uvjeriti da ne ukidaju slobode koje su civilizacijska stečevina. “Mora se ući u ideološku borbu, moja predstava je jedan korak u tom pravcu. Treba pokazati do kraja narav tog sustava, a to se ne može tako što ćemo se povlačiti, autocenzurirati, šutjeti”, kaže Frljić. Slično je u Hrvatskoj, gdje kulturni djelatnici polako shvaćaju da se konzervativni val neće zaustaviti. “Kad smo mi u Rijeci bili izloženi fizičkim napadima i prijetnjama smrću, kulturni milje se uglavnom nije oglašavao. Sada vide da je politika koju je počeo Hasanbegović pod Plenkovićem metastazirala i da želi preuzeti ili uništiti sve institucije koje osiguravaju prostor kritičke artikulacije u ovom društvu”, kaže Frljić.

Tekst je izvorno objavljen u Jutarnjem listu, u četvrtak 23. veljače 2017.