Autocenzura nas neće spasiti, nemate se gdje sakriti. Kletva Olivera Frljića u Varšavi

frljic

“Kletva” Olivera Frljića u teatru Powszechny u Varšavi je naravno glasna, vjerojatno glasnija nego ijedna predstava ove sezone. Kletva je poput granate bačene u trenutnu poljsku stvarnost: vrijedi je pogledati, preporučuje Jakub Majmurek, poznati poljski kritičar.

 “Ako postoje predstave koje potiču nasilje, moramo glasno reći da to nije dozvoljeno u našoj zemlji”, izjavila je pak šefica kabineta poljske premijerke Beata Kempa.
Ured regionalnog tužitelja u Varšavi potvrdio je da će pokrenuti istragu zbog vrijeđanja kršćanskih vrijednosti i poticanja javnosti na počinjenje ubojstva u predstavi “Kletva” hrvatskog redatelja Olivera Frljića, prenio je poljski radio na svojim web stranicama. U predstavi u jednoj sceni glumica skuplja novac za ubojstvo Jaroslawa Kaczynskog, lidera vladajuće stranke. Poljska organizacija Ordo Luris zatražila je od Vijeća Europe da reagiraju na “poticanje mržnje”. AP je prenio da tužitelji istražuju predstavu zbog aluzija na ubojstvo najmoćnijeg političara u zemlji i seksualnih scena s križem i likom pokojnog pape Poljaka.

Oliver Frljić kaže za Jutarnji da je predstavu napravio kao otvorenu kritiku sprege Crkve i politike u Poljskoj. Predstava po motivima istoimene drame velikog pisca Stanislawa Wispianskog premijeru je imala u subotu, a u utorak su krenuli žestoki napadi s desna. Wispianski je 1899. napisao komad prema istinitom događaju, o svećeniku koji ima djecu, a Frljić je predložak nadogradio i napravio predstavu punu simbolički snažnih slika. Gledatelji su i akteri, s kupljenom ulaznicom doniraju udrugu koja pomaže žrtvama svećenika pedofila. U teatru skupljaju donacije za udrugu, jučerašnjoj izvedbi prethodila je tribina o pedofiliji u Crkvi.

“Premijera je prošla odlično, glumci su stalno prekidani aplauzima”, kaže redatelj u telefonskom razgovoru. “Kletva” je već pozvana na gostovanje u Wroclav i u berlinsko kazalište Maxim Gorki, dvije godine za redom proglašeno najboljim kazalištem u Njemačkoj. Frljić će u Gorkome režirati iduće godine.

Predstava ispituje mogućnosti i uvjete za slobodnu raspravu u umjetnosti u današnjoj Poljskoj i razobličava represivne mehanizme u javnoj sferi: reakcije će pokazati kakvo je stanje s umjetničkim slobodama u Poljskoj 2017, napisao je kritičar Jakub Majmurek dan nakon premijere na portalu Krytykapolitycyna. Ishvalili su je liberalni listovi poput Gazete Wyborcze.

U utorak je poljska državna televizija objavila dio snimke predstave s ogorčenim napadom na autore i glumce zbog ruganja svetinjama. To je izazvalo lavinu napada, pa je u utorak pred teatrom prosvjedovalo nekoliko desetaka gnjevnih ljudi. “Kletvu” je zbog blasfemije osudila Biskupska konferencija Poljske, prenio je Bitno.net. “Predstava sadrži javnu profanaciju križa, svetoga simbola za kršćane. Osim religijskih simbola izruguje se svetom Ivanu Pavlu II, što je posebno žalosno za Poljake. Osim toga, neprihvatljivo je poticanje na mržnju i omalovažavanje ljudskog života. Kao i uništavanje državnih zastava, u ovom slučaju one vatikanske”, stoji u priopćenju. Bitno.net nabraja: glumica simulira oralni seks s kipom Ivana Pavla II, na koji se kasnije stavlja ploča “zaštitnik pedofila”, jedna glumica stavlja križ među noge. Druga vrišti da će svaka tri mjeseca biti trudna, i svaki put abortirati.

Ja sam prvi redatelj u Poljskoj nakon velikog Jerzyja Grotowskog 1968. kojeg je napala Poljska biskupska konferencija, kaže Frljić. Zastupnik ultrakonzervativne poljske vladajuće stranke PiS (Pravo i pravda) Dominik Tarczynski najavio je kako će podnijeti kaznenu prijavu zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja. No do jučer popodne nije bilo potvrde da je to i učinio.

Da stvar neće proći bez skandala, bilo je jasno već na press konferenciji uoči premijere, kad je nekoliko medija odustalo od medijskog sponzorstva nakon što su novinarima pokazali dio iz predstave. “Pokazali smo benignu scenu gdje glumci govore o poznatim slučajevima pedofilije u Crkvi. Samo govore, bez dodatnih vizualnih elemenata”.

Poljsko društvo jako je polarizirano, stotine tisuća ljudi više puta je izašlo na ulice zbog najava postroženja zakona o abortusu, gušenja slobode medija i zaokreta društva udesno. PiP je prozvao liberalnu oporbenu Građansku platformu, na vlasti u Varšavi, jer je gradski odbor za kulturu financijski pomogao predstavu. “Nadam se samo da se lokalna vlast u Varšavi neće povući, ali oni su već javno izrazili podršku predstavi”, kaže Oliver Frljić.

Redatelj ističe da je predstavom pokušao proširiti prostor slobode u jednom jako polariziranom društvu. Desnica nastoji uništiti sve institucije i pojedince kritične prema takvoj praksi. Slično je u Hrvatskoj, s tim da je Poljska otišla dalje u konzervativnijoj revoluciji.

Predstava je nastala i kao reakcija na ono što se dogodilo u Poljskoj nakon predstave “Naše i vaše nasilje” jer je, ističe Frljić, nedopustivo da država i njen represivni aparat pokušavaju arbitrirati oko toga što jest umjetničko djelo. Zbog prijave onih koji su bili zgroženi što glumica s hidžabom iz vagine izvlači poljsku zastavu, a Isus s križa silazi da bi je silovao, policija poziva na ispitivanja kritičare i teatrologe i ispituje ih ima li Frljićeva predstava visoku umjetničku vrijednost ili ne. “Previše je energije kroz povijest uloženo da se stvori neki prostor autonomije umjetnosti, ne smije se dozvoliti da se to samo tako izbriše”, poručuje redatelj.

U poljskom društvu desnica i Crkva pokušavaju zauzeti sav javni prostor, ne može ih se argumentima uvjeriti da ne ukidaju slobode koje su civilizacijska stečevina. “Mora se ući u ideološku borbu, moja predstava je jedan korak u tom pravcu. Treba pokazati do kraja narav tog sustava, a to se ne može tako što ćemo se povlačiti, autocenzurirati, šutjeti”, kaže Frljić. Slično je u Hrvatskoj, gdje kulturni djelatnici polako shvaćaju da se konzervativni val neće zaustaviti. “Kad smo mi u Rijeci bili izloženi fizičkim napadima i prijetnjama smrću, kulturni milje se uglavnom nije oglašavao. Sada vide da je politika koju je počeo Hasanbegović pod Plenkovićem metastazirala i da želi preuzeti ili uništiti sve institucije koje osiguravaju prostor kritičke artikulacije u ovom društvu”, kaže Frljić.

Tekst je izvorno objavljen u Jutarnjem listu, u četvrtak 23. veljače 2017.

Laura Lenbach, revolucionarka. U agoniji. Ana Đorđević, Beoart 2015

img_8561

Volim svoj život. Berin, veljača 2016

Ovo je jedna od predstava koje doživljavam kao pravi poklon, neočekivanu radost kojoj se nisam nadala. A tako je zastrašujuće počelo, zamornim monologom doktora Ivana Križovca: o bože, evo sad će beogradski glumci deklamirati u najgorem maniru zagrebačkih, šta mi je to trebalo?! Kako je dosadan taj Radovan Vujović, blijed, sav proziran…hm, da, baš onakav advokat Križovec kakvog ga je Krleža zamislio. Nakon nekog vremena iza ciljano ispraznih monologa počinje se pomaljati drama, i pravo gledateljsko uzbuđenje.

Redateljica i dramaturginja Ana Đorđević izbacila je prvi čin Krležine drame a druga dva blagom, ženskom rukom malo uredila, dotjerala u skladu s protokom vremena. “U agoniji” u ovoj nezavisnoj beogradskoj inscenaciji počinje s Križovčevim monologom na početku drugog čina, nemamo baruna Lenbacha niti nam je potreban.

O njemu i ovako, iz razgovora Laure i Križovca, saznajemo sve što je potrebno: austrougarski oficir propao nakon 1918, bivši zatvorenik Lepoglave, kockar i pijanica koji živi na račun svoje žene, koja vodi krojački salon. Stalno je ucjenjuje i izvlači joj pare. Ovoga puta nema sreće, Laura je zgađena načinom na koji joj Lenbach laže i iz principa mu ne želi dati ništa. Dugo se, možda oduvijek, Laura osjeća zatočeno u tom braku, on je mrcvari, ona želi razvod. Ne dolazi u obzir, odgovara Lenbach, njegovi su 300 godina živjeli u braku pa će i on. Sto puta joj je već prijetio da će se ubiti ako mu ne dade pare, Laura je umorna od toga. Neočekivano, Lenbach se zbilja upuca.

Laura je konačno pronašla Križovca i oni razgovaraju u kasni noćni sat. Razgovaraju? Advokat blebeće kako bi izbjegao razgovor. On i Laura su ljubavnici već tri godine, i ako je Lenbach ubijen, valjda to znači da su oni konačno slobodni da budu zajedno? Trenutak kad bi svaki ljubavnik bio potresen, zbunjen, pun dramatičnih planova, sumnji, strahova… U najmanju ruku morao bi makar glumiti suosjećanje i pitati Lauru kako joj je, kako je ona sve to preživjela, jer probisvjet od njenog muža ubio se pred njenim očima. Ali on samo melje kako bi izbjegao Lauru.

Kod Marije Vicković i Ane Đorđević Laura Lenbach nije slomljena lutkica koja pukne na živce kad shvati da se ne može osloniti na Ivana. Prvo ga satima ne može pronaći jer nije tamo gdje je rekao da će biti, a kad konačno dođe, vodi beskonačne monologe kako bi izbjegao kontakt s njom. Tri godine su u vezi, i baš te večeri kad se Lenbach ubio Laura shvaća da ju je Ivan od prvoga dana varao. Sve je to znala, ali nije htjela znati, od tog prvog trenutka kad ga je vidjela kako očijuka s lažnom ruskom plemkinjom Izabelom. On je njoj bio sve, a on nju ne poštuje niti toliko da bi ju ostavio.

Ne postoji način da ona natjera Križovca da iskreno razgovara s njom, kao čovjek s čovjekom. Otvara joj se da nije samo njen život s Lenbachom bio laž, sve je bila laž, i ta ljubav s Križovcem. A to je bila sva njena alternativa, sve što je imala nasuprot toj građanskoj laži s Lenbachom. Kad gubi Križovca, ona doslovno gubi sve. Ništa joj ne olakšava ni to što Križovec saznaje i da je njegova romansa sa Izabelom također čista laž, jer se ispostavlja da je Izabela malo finija eskort dama, vole je generali, time se socijalno uzdigla, eto priča se i da će se udati za perspektivnog tipa, budućeg ministra…to je sam Križovec. Sve dotle predstava uglavnom vjerno prati Krležin predložak.

Fenomenalan posao odradili su glumci i redateljica (Mia David potpisuje scenografiju a Adrijana Pajić kostime). Marija Vicković prekrasno utjelovljuje Lauru Lenbach, ženu negdje na pola puta do emancipacije. To je još Krležina Laura Lenbach, makar jednom nogom vani. Laura nije bespomoćna kao barunica Castelli, ona ima svoj zanat i sasvim joj dobro ide, zapošljava desetak ljudi. Ona radi, zarađuje svoj novac, ali svoju egzistenciju ne može zamisliti bez muškarca. S Lenbachom živi u laži, nakon mjesec dana braka otkriva da joj je muž odbacio ljubavnicu Liciku s tek rođenim djetetom, prije toga je cirkuskoj jahačici prokockao sav njezin novac. Laura želi izaći iz te laži, ali muž joj to ne dozvoljava. Njegova smrt za nju je oslobođenje: međutim, slijedi još gori udarac. Ono za što je mislila da je alternativa tom lažnom braku, njena ljubav s Križovcem (“prijateljstvo”, piše Krleža) ispostavlja se jednako lažnom.

I to je ono što Laura ne može podnijeti. Kod Krleže, Laura Lenbach pukne na živce i ubije se. Slaba, jadna, poražena žena, ne može preživjeti to što je Križovec našao drugu. Ovdje, ona ostaje kul i ubije Križovca. Redateljica to tako izvodi kao da Laura trijumfira. A smrt je logična, jer nema drugog izlaza iz svijeta laži, a Laura želi samo to, istinu. Suprotno Krleži, Ana Đorđević predstavlja Lauru Lenbach kao pobjednicu. Makar osvetnicu. Njena će biti zadnja. Istina će ipak pobijediti, makar u krvi. Revolucija?

Zašto ga je na kraju morala ubiti? Zašto bi se zbog jednog šupljeg tipa maltretirala suđenjima i zatvorom? Ne, Laura ovdje nije krhka žena kojoj emocije pomute razum. Time što ga ubije Laura sprečava Križovca u odlasku u Beograd, gdje bi ga trebali postaviti za ministra. Privatno je političko. Ona je iskoristila svoj glas, glasala je pištoljem. Protiv društva u kojem su i “najbolji” (Križovec) jednako bijedni kao oni propali, koje predstavlja Lenbach.

Marija Vicković i Radovan Vujović odlični su, svaki na svoj način. Koristeći Krležin tekst kao odskočnu dasku za svoju kreaciju, Marija Vicković tako gradi lik Laure kao žene koja će u jednoj noći odrasti, suočiti se s nečim što nikad prije ne bi vjerovala da je moguće i preuzeti odgovornost u svoje ruke. Treći glumac, dugogodišnji ravnatelj JDP-a Branko Cvejić, ovdje služi kao protuteža egzaltiranim mladim protagonistima. Izgovaranjem Krležinih didaskalija ili već samo svojom prisutnošću produbljuje prostor u kojem gledatelj može proživjeti ono što gleda na sceni. Predstavu sam gledala u Studiju JDP-a.

 

 

 

Ovdje se ne isplati ni živjeti. A za pobjeći, za to nemamo muda. Pod žrvnjem, Egon Savin, JDP

img_7752

Zadar, ljeto 2015

Prvo pomisliš da se JDP izvođenjem starog srpskog pisca pokušava umiliti nacionalističkim vlastima koje su im na minimum srezale financiranje, ali tema je zbilja aktualna, a tekst  Dragoslava Nenadića iz 1907. djeluje živo i svježe, pretpostavljam zahvaljujući  dramaturgu Milošu Krečkoviću.

Tema je na šta sve bijeda i siromaštvo natjeraju čovjeka. Vrlo aktualno, i dijagnoza i recepti. Nitko tu ni ne pomišlja da bi se njegova situacija mogla promijeniti izborima, nekakvim socijalnim pritiskom, demonstracijama, možda makar pokušajem pravljenja boljeg društva? Jok. Samo krađa i kurvanje, to je jedini put u bolju budućnost. Dodaj još lažiranje diploma, i eto nas u 21. stoljeću! (Nas, jer ne vidim da se priča o Srbiji ovdje u bitnim točkama razlikuje od priče o Hrvatskoj).

Predstavu nose veliki glumci Boris Isaković i Anita Mančić, izvrsno igraju mlađe glumice Milica Gojković i Jelena Petrović. U prvoj sceni Jelena Petrović je mlada zaljubljena cura…brzo saznaš da se čitava obitelj nada da će se ona bogato udati za tog svog tipa, jer će od toga svi imati koristi. Lom nastaje kad nesuđeni ženik popusti pod pritiskom svojih roditelja koji žele isto što i Jelenini: da im se dijete bogato oženi, za kćer od trgovca. Jelena odlazi u grad: udat će se ona bogato, pošto poto. Predstava je složena od tri odvojene priče, u drugoj tetka sili nećakinju (Milica Gojković) da se kurva. Ne obazire se što je mala puna modrica. Kad Milica pobjegne, ova viče za njom da će proći još gore: ovdje je barem na suhom.

U trećoj, iz zatvora se vraća brat razmetni, i nudi onome kućevnome (Boris Isaković) da mu iznajmi podrum za ukradene stvari. Obitelj je na rubu gladi, sin ide u vojsku, nemaju mu šta dati. Ako sam dobro shvatila, Isaković prehranjuje obitelj kao kirijaš, u prvom planu imamo stari ular. Imao je novu opremu, ali zadnji put mu je to brat ukrao i propio, prokockao. Brat je crna ovca, Isaković se jasno distancira. Siromašan, ali gordo pošten. Isaković i ekipa sjajno to glumački izvode, čovjeka pod pritiskom koji uporno odolijeva pozivu grijeha, do trenutka kad se slomi. Ne slomi se pod nagovaranjem brata i cijele obitelji, nego s viješću da je crko konj. Od čega će sada živjeti?

Isaković pristaje u očaju. Izgovara tu rećenicu: dajte nam leba, pa onda tražite poštenje!

U pozadini se mijenjaju fotke stare Srbije, slike siromaštva. Razne uđerice valjda od prije sto godine, jad i bijeda. Do zadnje, gdje se u pozadini vidi neboder. Bijeda se zadržala do danas.

Postoje li ljudi koji nemaju od čega živjeti pa su prisiljeni baviti se kriminalom? Naravno. Ali ovo nije predstava o njima, nego o propadajućoj srednjoj klasi. Oni koji doista nemaju izbora, ne troše svoje vrijeme na moraliziranje oko toga isplati li se biti pošten ili ne. U tom svijetu krađa nije krađa, i ovo nije predstava o njima.

U predstavi od početka do kraja gledamo likove kako kukaju i jauču što nemaju novaca, ne vidimo nikoga da nešto radi, ni one kućanske poslove. Ona logika što se diže od najnižeg sloja, što ću raditi kad se ništa ne isplati, pa sjedi u prljavštini. Tu i tamo kakav poslić ako se baš mora.

Svejedno je na kraju imaš li novaca ili nemaš, imaš li posao ili ga nemaš. Što bi učio kad se to ne isplati? Pa ćemo učiti iz skripta, prepisivati, kupiti diplomu. Na poslu, ako ga imamo, zabušavat ćemo koliko se god dade.

Original balkansko kukumavčenje. To je ekipa koja stalno kuka, umjesto da radi. Jer se raditi – ne isplati. Učiti – ne isplati. Ne isplati se ni iseliti, ni organizirati demonstracije, baš ništa. Nego ćemo sjediti i kukati do kraja svijeta.

Siromaštvo i to nema smisla ovdje je vječno opravdanje za nerad i neodgovornost, prečice, traženje veza, izigravanje propisa, učenje po skriptama i prepisivanje na ispitu, zapošljavanje preko veze… ideologija balkanizma. Jer ništa se ne isplati, redovnim putem se ništa ne može postići. A kako to Nijemci mogu postići redovnim putem? Jer tamo svi to rade. Ovdje kad čekate red stalno se netko ubacuje, jer se ne isplati biti pristojan. Na beogradskoj Slaviji ni tramvaj nitko ne želi propustiti, svi se guraju preko reda, opći krkljanac. Jer se ne isplati voziti se po pravilima, iako bi onda svi brže stigli na odredište. Ali pitajte Balkanca: ne isplati se! Ne, ovdje nema smisla učiti, nema nikakve koristi od diplome, nema nikakve koristi od znanja, nema nikakve koristi od poštenog rada…Dok ti se život ne svede na to da sjediš na nekoj klupici pred zgradom i pljuješ po čitavom svijetu kako ništa ne valja.

Na društvenoj razini taj način razmišljanja proizvodi političke elite koje se ne mijenjaju bez obzira na rezultate (i nemilice kradu), i brdo trulih institucija u kojima skoro ništa ne možeš dobiti redovnim putem. Masa pojedinaca s razmišljanjem da se “ništa ne isplati” i onda i danas stvara društva u kojima se najviše isplati – iseliti se. Ali i za to treba imati petlju i pomučiti se, Nenadićevi junaci ni za to nisu sposobni.

Ali su sposobni izaći na izbore i glasati za vladajuće, za vječno održavanje svijeta u kojem se ne isplati ništa osim laži, krađe, prevare.

Priča o dvije Hrvatske. Pad, Miran Kurspahić Zekaem

IMG_6462

Zagreb. November 2014

Ako ne znate i ne zanima vas tko su Karl Gorinšek, Anton Tus i Mile Dedaković – ovo nije predstava za vas. Ako mislite da Hrvatske ne bi bilo bez dr. Franje Tuđmana, bolje vam je da ostanete doma. Ali ako želite svoju djecu naučiti nešto o ratu i tim godinama kad je stvorena Hrvatska, ili ako vas tu još nešto muči, peče, boli – bit će vam drago da vidite ovu predstavu.

Nije to lako, jer se rijetko daje. Puno je glumaca, organizacija je zahtjevna jer se stvar igra na tri scene. Možete otići jednom, još bolje dva puta: drugi put vidite predstavu s one druge strane. Prvi put, dok sam gledala kako je to izgledala obrana Vukovara gledajući iz Banskih dvora, predstava mi je bila emotivno dojmljivija, drugi put sam pohvatala stvari koje mi nisu bile jasne iz prvog gledanja, jer tada gledatelji prate što se događa kod Mile Dedakovića Jastreba u podrumskom zapovjedništvu obrane grada (ako baš niste Vukovarac ili politički novinar, kupite za 10 kuna knjižicu uz predstavu, u njoj imate objašnjenja imena i funkcija koje se u predstavi pojavljuju). Prvi put vidiš ured predsjednika, zagrebačke kabinete. Drugi put isti taj razgovor slušaš iz druge prostorije, ne vidiš Tuđmana ni Šarinića, ali zato sada vidiš Dedakovića i njegov vukovarski štab. Da sam otišla samo jednom, ostala bih bez nekih fantastičnih glumačkih izvedbi.

Miran Kurspahić jako je dobro napravio predstavu o padu Vukovara, gotovo sasvim utemeljenu na transkriptima razgovora zapovjednika obrane Mile Dedakovića s političkim i vojnim vrhom u Zagrebu. Redatelj se drži transkripata i zapovjednikovih vapaja za još ljudstva i oružja. Dedakoviću nije jasno zašto ga lažu, kako je moguće da ih nije briga za grad i obranu. Redatelj je jako distanciran, nema tu teorija zavjere ni nagađanja da je Vukovar prodan za međunarodno priznanje Hrvatske. Nema tu ničeg od onoga što se kasnije dogodilo. Stvar se završava u prosincu 1991. kad ekipa SIS-a premlaćuje jednog i drugog Jastreba kao izdajnike.

Kad su se prije nekoliko godina pojavile snimke Dedakovićevih razgovora sa Zagrebom, Miro Tuđman govorio je da ih je montirao KOS. Okej, možda tu i jest umontirana koja rečenica, mada ne vidim koja. Jer suština priče je nepromijenjena bez obzira na ovu ili onu formulaciju, to znamo svi koji smo iz dana u dan pratili tragediju Vukovara u jesen 1991, malo preko novina i HTV-a, više preko izještaja Radija 101. I naknadno iz razgovora s prijateljima i akterima. Vukovaru se obećavalo oružje, koje nije dolazilo. Skupljali su se dragovoljci, koji ne bi otišli. Oružje poslano za Vukovar zaustavljeno je u Osijeku, da bi završilo u Trebinju, hvalio se Božidar Vučurević u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Djeca koja su organizirano otišla na more, uz političku odluku u rujnu su se vratila u grad. I tu je doista nebitno je li dr. Franjo Tuđman rekao da ga nije briga za vukovarsku djecu, ili je netko tu nešto umontirao. U studenome je Vukovar pao. Samo je Pilip Karaula na Mitnici organizirao predaju po pravilima. Kad su se pojavili u Zagrebu, Mile Dedaković i Branko Borković uhićeni su kao najveći zločinci, zatvoreni i premlaćivani, preživjeli Vukovarci su razdvojeni i pobacani na najteža ratišta.

S današnje točke gledišta, čudno. Iako je čitava Hrvatska iz dana u dan pratila što se s Vukovarom događa, nitko nije prstom mrdnuo. Nije bilo organizirane evakuacije makar najslabijeg dijela stanovništva ni onda kad se još moglo izaći iz grada. Kad je bilo jasno da Vukovar pada, nije bilo organizirane predaje vojske i civila.

– Ne mogu tvrditi da je Vukovar izdan jer za to nemam dokaza, ali da je bilo krivih procjena, bilo je. Bilo je po meni čudnih stvari poput činjenice da mi nismo dobijali oružje, a trebali smo ga, nismo dobivali ljude, a trebali smo ih – rekao je prije par godina Branko Borković, Mladi Jastreb, Dedakovićev nasljednik na čelu obrane.

 Na stranu to što je Vukovar na takvom položaju, u ravnici uz granicu sa Srbijom, pa vjerojatno ni uz najbolju volju u to vrijeme ne bi mogao biti obranjen, priča o Vukovaru odlično funkcionira kao priča o dvije Hrvatske. Jedna je bila u ratu, druga nije. Jedna je i danas sva poharana ratom i ratnim traumama, popljačkana i osiromašena, druga sve te godine mirno igra tenis. Dvije su Hrvatske: u jednoj su i Vukovar i Knin i Petrinja i Topusko, Karlovac i Gospić, Slavonski Brod i Županja. Druga Hrvatska, to je Zagreb. Sa stajališta Zagreba, kad Dedaković zove, on je samo jedan dosadnjaković zbog kojeg ne treba prekidati teniski meč predsjednika i njegovih prijatelja. Sa stajališta Zagreba, nije bilo potrebno posebno uzrujavati se nakon rujna 1991. kad su ispražnjene zagrebačke kasarne JNA. Zagreba se nije ticao Zadar ni Drniš, kao šta ga se ni danas ne tiče bijeda u kojoj živi najveći dio ostatka Hrvatske. Zagreb je ravnodušno pratio što se događa prvih dana kolovoza 1995., dok su već u Karlovcu ljudi na ulicama plakali i grlili se. Danas je ta bešćutnost privilegiranih još nepodnošljivija. Zagreb nosi trećinu BDP-a i toliko nabija prosjek da je sva Hrvatska osim Istre i Rijeke – ispodprosječna. U Zagrebu je lijepo, statistika kaže da je bolje od europskog prosjeka. Šta nam fali?

Sredinom devedesetih zemlja je podijeljena u dvadesetak županija i centralizirana, tako da se baš sve odlučuje u Zagrebu. Oporba se tada nešto bunila, ali kad su došli na vlast nije im palo napamet to mijenjati. Nitko ne vidi pravi razlog za to, nisu zbog toga izgubili birače. Ali jaz se produbljuje, ni za jedno društvo to ne može biti dobro.

Pad je priča o dvije Hrvatske. Priča o Vukovaru, i Banskim dvorima. Glumci su redom izvrsni, na čelu s Milivojem Beaderom. Doista ne moraš puno znati o obrani Vukovara, već iz načina kako Beader/Dedaković gradira svoj ton i način obraćanja dužnosnicima s druge strane telefonske linije jasno ti je što se događa na ratištu. Glumci koji igraju državni vrh u Zagrebu lagano karikiraju svoje likove, ali to što su Tuđman ili Hebrang ili Vrdoljak na trenutke smiješni, ne čini priču ništa manje tragičnom. Filip Nola je fantastično točan kao dr. Franjo Tuđman. Uspio je da ne karikira, igra predsjednika mirno i distancirano. U verziji koju sam gledala Gojka Šuška ne igra Goran Bogdan nego Danijel Ljuboja, Pjer Meničanin je izvrstan kao Šarinić, a Sreten Mokrović kao Tus. Dobar je Jasmin Telalović (šta je Vinko Vrbanac radio u Vukovaru?). Svaka čast redatelju što je na ovako osjetljivoj temi uspio izbjeći patetiku, a opet napraviti snažnu, emotivno dojmljivu predstavu.

Veliki glumac je veliki glumac. Zdenko Jelčić: Veliki odlazak, Teatar Itd

img_4448

Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb. Proljeće 2016.

Ne volim čitati kritike predstava koje još nisam vidjela, ali kad su ocjene ekstremne, nemoguće je izbjeći utjecaj tuđeg mišljenja jer pridjevi vrište iz naslova. Sumnjivo mi je kad neku predstavu previše pljuju, još više kad je neumjereno hvale. Monodrama glumca oboljelog od raka, i još po onom zahtjevnom austrijskom piscu Thomasu Bernhardu, to mora biti zamorno. I kakvo je to ime, Veliki odlazak, baš za ono patetično kvaziteatarsko prenemaganje! Ekipi žao čovjeka, stoposto, pa pretjeruju hvaleći ga – jer Zdenko Jelčić za tu neku generaciju zauvijek ostaje komadant Ljubo.

Wrong. Sve sasvim krivo! Točno je jedino da je to monodrama. A ni to nije baš sasvim točno, jer glumac kroz igru priziva na scenu niz drugih likova: kralja Leara i Zlatka Boureka, pisca Thomasa Bernharda kojeg je upoznao sredinom sedamdesetih, baš kad je čovjek pisao ovaj tekst, pa ostarjelog glumca Bernharda Minettija za koga ga je pisao, i bitno mlađu od svih njih, anonimnu bečku agenticu koju Jelčić mora izmoliti dopuštenje da koristi tekst. Plus ravnatelja nekog važnog kazališta, koji samo što nije stigao.

Sve sam pogriješila. Veliki odlazak je na kraju jedna topla, radosna predstava, jedan lijepi, zanimljiv komad koji je stvorio glumac koji se zaželio publike. Naravno, pod uvjetom da niste od onih koji padaju u nesvijest čim se spomenu bolnica, rak, ili smrt. Gledalište je bilo puno, i imala sam jaki osjećaj da Jelčić igra baš za te ljude, za određene ljude s kojima je čitavu večer u komunikaciji, ne onako autarkično kako glumci većinom igraju pa ti se čini da bi oni sve to jednako i da im je u gledalištu kraljica Elizabeta, ili da izvode predstavu praznim stolicama. Ovo je bilo više kao koncert u KSET-u, kad sve ovisi kako su se bend i publika prepoznali. Za gledatelje to je bio poziv na putovanje kakvo niste očekivali. Veliki glumac je tu bio baš zato što je tako odlučio, jednu večer  preostalog dijela svoga života posvetiti maloj skupini ljudi, i odvesti ih tamo di sami ne bi znali stići.

Jelčić tu nije odličan samo kao glumac, nego kao kompletan autor. Sve sam potpisuje. Prijevod, adaptacija, režija i izvedba: Zdenko Jelčić. Nije uzeo gotov Bernhardov tekst pa ga jednostavno izveo, nego je skrojio predstavu miksajući Shakespearea i Bernharda s materijalima iz vlastitog života. Vrlo vješto, zanimljivo, suvremeno.

Prije predstave bojala sam se da će stvar biti premračna, a sada mi “Veliki odlazak” Zdenka Jelčića izgleda kao predstava za pomoć ljudima oboljenih od teških bolesti. Lijek širokog spektra djelovanja, s blagotvornim učinkom u predugoj zagrebačkoj zimi. Veliki glumac se igra i dijeli s nama komadić svoga iskustva. Duhovito, toplo, s puno smisla za humor. Veliki glumac na maloj sceni gotovo zaboravljenog kazališta ostavljenog da skapava s prepolovljenim proračunom.

Par dana ranije, u istoj toj Polukružnoj dvorani &td-a gledala sam Born to Please Saše Božića. U jednom trenutku se glumac Jerko Marčić obrati publici i kaže: Odustajem od scene smrti, radi uštede. Da pomogne kući, jer Teatru &td su prije par godina smanjili budžet za 51 posto, obavještava nas Marčić. E Zdenko Jelčić nije odustao. Za inat tima koji režu proračune za kulturu on je umro jednom, pa još jednom. Možda i treći put, pomiješalo mi se. Takav je to čovjek, taj Hercegovac, taj ne odustaje od smrti, niti od glume.

Taj može umrijeti, pa onda i živiti. Rak grla nije razlog da čovjek ne bude glumac, pa ni da odustane od monodrame. Je, umrijet ćemo, ali to nije razlog da odustanemo. Sjajan tip, taj Zdenko Jelčić. Izvrsna predstava.

PREPORUKA: Ne vjerujte mojim hvalospjevima, odite sami pogledati.

 

 

 

Građansku klasu danas čine oni kojima su nas nekad roditelji plašili. Magic Evening, Anica Tomić i Jelena Kovačić, Teatar ITD

img_9325

Berlin, veljača 2016

Autorski dvojac dramaturginje i redateljice Jelene Kovačić i Anice Tomić napravio je s Magic Evening Glembajeve za 21. stoljeće. Jok, nije to glomazna, pompozna izvedba sa skupim kostimima i ubitačnim dijalozima, nego mala, skromna predstava u Teatru &td, u skladu sa statusom i proračunom toga kazališta. 

Krleža je pisao Glembajeve da bi pljuvao po buržoaziji. Navodno ih je morao izmisliti, jer nismo bili na dovoljno visokom stupnju razvoja da bismo u to doba imali bankare-pljačkaše i ubojice koji će pričati o slikarstvu. Ajde. Onda je pao socijalizam. Od devedesetih je Glembay dobra marka, pogodno ime za Badelov vinjak, za kafić u Savskoj preko puta Interkontija, pa onda i za pizzeriju u Slavonskom Brodu, slastičarnu i svadbeni salon u Dubravi, čak i za jedan diskont i malonogometnu ekipu iz Nove Gradiške. Nedostaje konzultantska kuća Glembay & sin. Obrt za šivanje i brze popravke “Barunica Castelli”.

Glembajevi su uz kakvu mrvu rezerve postali simbol za nešto dobro – bogato, ugledno, ugojeno. Ulogu negativaca danas preuzimaju partizanke koje su uselile u njihove stanove (Tri zime, HNK, Ivica Buljan po Teni Štivičić), grube primitivke s čizmama i pištoljem koje stalno urlaju, baš kako to Marina Abramović za zapadno tržište opisuje svoju majku, crnogorsku partizanku.

Glembajevi su pregazili svog autora i nastavili s odvojenim životom. Kad smo prije nekoliko godina imali gotovo istovremenu inscenaciju Glembajevih u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, zajedničko im je bilo inzistiranje na skupim kostimima i scenografiji luksuza (najfascinantnije u Glembajevima Ivice Buljana Slovenskog narodnog gledališča, gdje satovi rastu iz čina u čin a ljudi se smanjuju, scenograf Dalibor Martinis, kostimografkinja Ana Savić Gecan). Otprilike, kao početnica iz stila za nove elite. Ono što je prije sto godina mišljeno kao kritika građanstva, preobraća se u svoju suprotnost.

Anica Tomić & Jelena Kovačić spadaju u one kazališne autore od kojih uvijek puno očekujem. U prevodu: jako volim njihove predstave, još od fantastične Oprostite, mogu li vam ispričati? koja je imala premijeru u Zekaemu u listopadu 2008. Krležu su uspjele nategnuti do 21 stoljeća još prije par godina s Ledom koju su radile u koprodukciji Zekaema i Crnogoraca (Kotor Art Festival i Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje). To više nisu bili papirnati Glembajevi sa sjajnim odijelima, na sceni smo vidjeli žive, stvarne ljude, čiju motivaciju razumijemo.

Krležino građanstvo danas je već podosta zastarjelo, otišlo u penziju ili preko Remetinca u povijest. Lakše mi je zamisliti današnjeg Glembaja kako sluša Clash i sjedi u trećem redu na Filozofskom teatru Srećka Horvata u HNK, generacija koja je kolekcionirala skupe satove i putovala u Veronu pometena je sa scene.

Autorski dvojac dramaturginje i redateljice Jelene Kovačić i Anice Tomić napravio je s Magic Evening Glembajeve za 21. stoljeće. Jok, nije to glomazna, pompozna predstava s ubitačnim dijalozima, nego mala, skromna predstava u Teatru &td, u skladu sa statusom i proračunom toga kazališta. I dobro, nisu baš Glembajevi, nisu bankari ni ultramenadžeri, nego pristojna srednja klasa nove Hrvatske sa sjajnim stanovima u novogradnjama kupljenim na kredit, znalci koji se razumiju u film kao i u buteljirana vina: to je onaj svijet koji se pojavljuje u Ogrestinom filmu Iza stakla, u filmovima Rajka Grlića Neka ostane među nama, Zagreb Capuccino Vanje Sviličić ili Život je truba Antonia Nuića.

To je ta današnja hrvatska srednja klasa koja izumire: Marko Makovičić je uspješan pisac prve knjige koji se muči s drugom, Nataša Kopeč kemičarka je na nekom institutu, u stvari je već godinu dana na bolovanju zbog fantomskih bolova u kičmi. Dolazi im najbolja frendica Ivana Krizmanić, vlasnica boljeg zagrebačkog restorana (kojeg je otela bivšem u brakorazvodnoj parnici) s novim dečkom, perspektivnim mladim plesačem (splitski glumac Marko Petrić).

Slijedi Magic Evening, večer u kojoj oni piju, jedu, plešu – ono što već radim sa svojim frendovima kad dođu do mene, ili kad odem kod njih doma. Ne, ne sjedimo pravilno za stolom onako kako su nas majke učile, niti pristojno razmjenjujemo mudre dijaloge; šminka nam ne ostane perfektna čitave večeri ni kad smo se najbolje sredili. Magic Evening je čista poezija prepoznavanja, predstava napravljena kao križaljka sa upisanih par redova i stupaca, a ostalo si gledatelj sam upisuje, ovisno na što rezoniraš. S više praznina nego izrečenog, kao okvir u kojem svatko od nas sebi dopisuje ulogu, čitajući druge u skladu s tim.

Kad smo sjeli, čudila sam se zašto siromašni &td mora za scenu imati pravi stan: stol sa stolicama, kuhinja, kauč, stakleni stolić, liniju, sve, pa i lustere, strop i vrata. Kad su došli gosti, pa se ponosna domaćica pohvalila kako je kuhinju uzela u istoj nijansi kao vrata, a tek kauč, mek kao oblak, e time me u srce ubola! Ne, moja mater nije bila emotivno vezana za svoj kauč, niti je imala tako intimnu vezu sa svojom kuhinjom, u kojoj je provodila neusporedivo više vremena. Je, pravom glumcu obično je dosta jedna stolica, ali ovdje su taj kauč i ta kuhinja više od scenografije, gotovo da su na razini aktera. Jes, za robove kredita stan je puno više od mjesta za stanovanje, doživljavaš ga nekako neprilično osobno kad ga otplaćuješ na 20 godina s nemogućom ratom.

A to što dizajnerski kauč glumi neka bijedna kožna podrtina iz prošlog stoljeća, daje na komičnosti i – rekla bih – tragičnosti lika ponosne vlasnice istoga.

Ivana Krizmanić je izvanredna kao razvedena žena koja klizi na rubu sa zahtjevnim poslom i s 15 godina mlađim komadom s pločicama, naizgled punim razumijevanja za njen PTSP-a od neuspjelog braka. Nataša Kopeč igra sasvim suzdržano običnu curu (e, običnu znanstvenicu kemičarku s Ruđera) dok u jednom trenutku ne provali iz nje. Muški dio ekipe je za mrvicu slabiji od fantastičnih cura. Rituali su nam ponešto drugačiji, ali današnje građanstvo (ta ekipa koja se grozi tog pojma i sebe gledaju kao da i dalje imaju 18-20 godina i sasvim su otkačeni i slobodni) s onim nekadašnjim dijeli to njegovanje privida i prikrivanje slabosti pod tepih. Krhkiji smo od generacije svojih roditelja, naši kosturi ispadaju iz ormara skoro svaki put kad se okupimo i napijemo. Ili smo ipak zdraviji, jer smo manje uspješni u potiskivanju?

“Ali ništa se ne događa! Sve ostaje isto, nikud se ne razvija”, prigovorio je Boris. Da, ali zar se u našim životima nešto razvija? Tulum ko tulum, nije to svijet perfektno izglačanih košulja i savršenih frizura u kojem svaka pukotina može biti kobna, pa kad izađe ono nepoznato i zabranjeno, uz tresak se raspada sve. Nisu to Glembajevi, pa da kriju ubojstvo i pljačku nekakvog zlatara, nije to svijet koji će implodirati kad iz bunara izroni ono što sakrivamo, čega se bojimo ili stidimo. Ne, stanje redovno. Čim se opet upali svjetlo, nastavit ćemo sve negirati.

Leš iz ormara koji tu ispadne (jedan od) pokazuje krhkost i nesigurnost naše srednje klase koja nestaje. Jasno, nema ni jednog društva bez srednje klase, srednja klasa postoji valjda i u Sjevernoj Koreji, a mi smo vjerojatno prvaci svijeta u broju dobrostojećih građana uvjerenih da pripadaju siromašnom radništvu. Ono što je stvarno jest strah. Taj paničan strah od toga da ćeš iskliznuti iz svog društvenog sloja, sa svojim sjajnim dizajnerskim kaučem i ogromnom ratom kredita, to su naše pregažene glembajevske babe.

PREPORUKA: Za one koji vole Anicu Tomić & Jelenu Kovačić i Teatar &td. Malo zahtjevnije od klasične predstave.

 

 

Kanibali žive u Šibeniku. Ne gledaj mi u pijat, film Hane Jušić

img_0312

Betina, zima 2016

Da mi je bilo biti u Šibeniku te večeri! Viditi te face, prisluškivati razgovore nakon premijere filma. Kako su Šibenčani doživili Ne gledaj mi u pijat? Bivša dopisnica Jutarnjeg Dijana Ferić napisala je za mok.hr da taj film Šibenik i Šibenčane prikazuje ružnima (U filmu je sve neugledno i ružno od stana u kojem živi Marijanina obitelj do kadrova Šibenika), portal ŠibenikIn prenio je dijelom negativnu filmsku kritiku Damira Radića iz tjednika Novosti. Svi su sretni zbog nagrada koje film osvaja na stranim festivalima, svaku vijest o tome zadovoljno prenose.

Ne gledaj mi u pijat hladno, bezinteresno, čisto anatomski prikazuje jednu šibensku obitelj. Obitelj, to je skup ljudi povezan krvnim vezama koji žive pod istim krovom i zajedno ručaju. Ručak, to je zajednički obrok tijekom kojeg otac dokazuje svoju moć, tako što maltretira prvo mater, a onda i ostale ukućane. Ili ne, oprostite, ne maltretira on mater, on samo izražava svoje mišljenje o spizi. Koje je eto slučajno negativno, danas kao i jučer, kao šta će bit i sutra. Nije on kriv šta ona uvik nešto zajebe, meso ili krumpir. Ili zaboravi staviti sol i papar na stol, što je mom ocu bilo u rangu ratnog zločina.

Negativno mišljenje ovdje se tradicionalno izražava uz psovke te posebnu intonaciju i mimiku koja služi da pojača dojam: gađenje, prezir. Ono, ljudska nulo. Kako si se molim te usudila pohati šnicle tako da se s njih još cidi ulje?! Sad bi te satra, glavu bi ti zgazija – ali eto neda mi se. Sutra. Milostiv sam. Znam da si mi zahvalna, i tribaš biti.

Nije valjda da mislite da masni pohani šnicli nisu dovoljan razlog za zlostavljanje?

Ali molim vas, pa on je radija cili dan! Mučija se, cili svoj život, i vidi kako mu vraćaju. Jednu jedinu stvar on od žene traži, da ruča ka čovik, samo to, i ni to ne može dobit! Neko drugi bi joj već glavom o zid…Imaš ti više sriće nego pameti, reći će ženi.

Film je priča o okrutnom odnosu u jednoj obitelji koja izvana djeluje normalno i funkcionalno, o nekažnjenom zlostavljačkom sustavu koji uništava žene i djecu, posebno žensku. Tu su otac i mater, sin i kćer. Otac je tu kapo, on maltretira sve, mater je žrtva a onda i zlostavljač: uništena ruševina nekadašnje žene iskaljuje se na kćeri. Sin je sveta krava, u njega se ne dira (fantastični Nikša Butijer igra blago retardiranog Zorana).

Hana Jušić je fantastično skinula malu šibensku obitelj, te odnose, geste, rečenice.

Fascinantno je kako redateljica izlaže svoju priču hladno, distancirano, pažljivo se držeći na distanci od stereotipa. Bez dodatne osude i karikiranja svojih likova. I ovako su čudovišni, u toj svojoj običnosti.

Film je snimljen kao da je dokumentarni. Puno ima vrimena da sam otišla iz Šibenika, ali za svaku rečenicu iz filma imala sam osjećaj da sam je sto puta čula. Kao da je redateljica mjesecima šetala po gradu s diktafonom, i onda složila dijaloge od najčešćih citata. Većinu ih izgovori mater kćeri: kako su nju ubili u pojam i od nje napravili zombija koji jedva drži glavu na ramenu, tako se sad ona nemilosrdno obračunava sa svojom kćeri.

Film je perfektno socijalno pogođen. Filmska obitelj živi u nekadašnjem društvenom stanu na Šubićevcu. Otac je službenik u Vodovodu, nekad je to značilo dobar život, dobili su stan, on je dovoljno zarađiva da je mater mogla ostati domaćica. Službenik, a ne radnik. “Nemoj više ići tamo! Nećemo mi čistiti, pa nismo sirotinja”, kaže Arijana Čulina kćeri. (Kad otac doživi moždani udar,  kćer nakon redovnog, mizerno plaćenog posla čisti apartmane u Zablaću.) Nesposobna da vidi da su u međuvremenu zbilja postali sirotinja. U tom stanu konzerviranom u osamdesetima, u vrijeme kad je TLM bio prva firma u bivšoj državi, a Šibenčani kupovali regale i videorekordere, sav taj namještaj koji vidimo na filmu.

Arijana Čulina fantastična je glumica, ona nosi film. Lijepa žena ovdje je bez trunke šminke. Još drži gard zgodne ženske, mada je skroz digla ruke od sebe, emotivno i fizički. Tako je prikazan i Šibenik: bez trunke šminke, ružniji nego što bi morao biti. Kako bi se istaknulo ono što je važno, a odbijamo vidjeti. Umjesto katedrale i Poljane, ovdje zato gledamo pijacu i peškariju, dijelove Šubićevca, mračni dio Doca.

Fascinirana sam kako je redateljica uspjela prikazati svu okrutnost domaće patrijarhalne obitelji bez suvišnih dodataka. Bez uobičajenog dinaridskog kiča. Ne, ne mora tu nitko nikoga ubiti, ne mora niko nikoga ni premlatiti ni silovati, može netko biti patrijarhalni primitivac i vrlo urbanog izgleda, u urednoj bijeloj ispeglanoj košulji, ne moraju nam patrijarhat ilustrirati razdrljenim maljavim prsima, alkoholom i razbijenim čašama uz narodnjake ili Mišu Kovača. Hana Jušić svoju priču izlaže elementarno, šturo, bez pojačivača. Ne treba joj ni incest ni homoseksualnost da bi pokazala kako patrijarhalna sredina kanibalski jede svoju djecu, gazi one najnježnije dok ih ne pretvori u zombije, uspješne i prilagođene građane. Koji će onda ubijati sve ljudsko u svojoj djeci.

Ima li većeg zločina?

Da, patrijarhalno zlostavljanje nije ograničeno na seoske obitelji niskog socijalnog statusa. Često je dovoljno da ste pristojna obitelj. Oh oprostite, uvrijedila sam vas? Vaša obitelj nije patrijarhalna, vama je muž danas skuhao ručak, a sin upravo pegla svoju košulju? Je, moguće. Ali vam ne vjerujem da ste iz Šibenika.

Jedini problem u filmu mi je glavni lik. Teško mi je bilo identificirati se s likom koji igra Mia Petričević, jer takvu curu nikad nisam upoznala. Ne kažem da je nisam srela, nisam je upoznala. Poznajem cure koje su se zaljubile i ostale, ostale su zbrisale. Zlostavljačko carstvo poput Šibenika ne može postojati bez Zagreba, bez mjesta u koji se bježi. Autobus za Zagreb jedino je mjesto u čitavom filmu gdje čujemo veseli žamor i smijeh. I Marijana u jednom trenu pokuša otići, ali se slomi prije nego što je bus stigao do autoceste i natjera vozača da je pusti vanka.

Marijana Mie Petričević odlična je kao glavni lik utoliko što se preko nje sve prelama, ona je toliko bez svojstava da tim ne-karakterom pojačava djelovanje drugih (izvrsne male uloge Brune Bebić i Karle Brbić, među ostalima). Intimno je ne razumijem: zašto ti to mala sve trpiš, zašto već nisi otišla?  Zašto bar ne urlaš, kao sve pokorne kćeri, koje prvo viču, pa plaču, pa se na kraju pokore? Ovako, bez glasa i bez pogovora, pokoravaju se matere, ne kćeri.

Volila bi čuti glasove iz Šibenika: da prosvjeduju, da kažu da njihove obitelji nisu takve. Da je Hana Jušić klevetnički nastrojena, izdajica. Da bi oni, kad bi znali da netko od njih ovako zlostavlja ženu i dicu, odmah to prijavili – policiji, centru za socijalni rad, upravi vodovoda. Ali ne bi šutili, i ne bi se pravili da je to sve normalno. Ko u zadnjih 950 godina.

Tračerski obračun s mrtvom ženom. Mate Matišić, Ljudi od voska, režija Janusz Kica, HNK

img_3200

Plaža u Betini, ljeto 2016

 

Vjerujem da će gledalište biti puno, imamo predstavu o kojoj će se puno pričati. To je ansambl predstava, s puno odličnih glumaca. Nema dosade, ima smijeha, i svega još. Volite li kazalište, svakako preporučujem da je odete pogledati.

No meni je stvar ljudski i moralno krajnje sporna. “Ljudi od voska” najavljeni su kao drama s autobiografskim elementima. Autor teksta Mate Matišić napravio ju je kao spoj tri priče, koje imaju zajedničkog protagonista, Viktora, pisca i jazz muzičara koji je nekad bio rock zvijezda. Dakle, Matišića samog: autor teksta u stvarnom životu svira, sklada muziku, piše drame i scenarije za filmove. Pisac Matišić poznat je po vrlo stvarnosnim tekstovima, uvjerljivim dijalozima i mračnim zapletima, po oporoj kritici društva koju voli začinjati humorom, recimo kao u “Svećenikovoj djeci”. Najdraži mi je kao scenarist izvrsnog Brešanovog filma “Nije kraj” u kojoj se branitelj zaljubljuje u curu u koju se zagledao preko nišana snajpera u Obrovcu, a ona se sada kurva u Beogradu. U ZKM-u je igrala njegova “Žena bez tijela”, “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića privukle su pažnju prvo kao film, a kasnije i kao predstava u Gavelli. Ukratko, potentan pisac od koga očekuješ još puno, jer ostavlja dojam da još ni blizu nije pokazao što sve može.

U “Ljudima od voska”, tekstu koji je napisao po narudžbi HNK, Mate Matišić je pokušao napraviti korak naprijed. Kao pisac većinom koncentriran na opisivanje opačina trenutne društvene zbilje, sad je pažnju usmjerio na svoju neposrednu okolinu. “Stvarno je literarno amoralno pisati o gadostima drugih, a ne pisati o gadostima onih koji su ti bliski. Zato, ako već rastvaraš i raskrinkavaš tuđu obitelj, onda pokaži i svoju”, kaže Ana (Ana Begić Tahiri) u predstavi, obraćajući se suprugu Viktoru, Matišićevom alter egu. No Matišić to ne uspijeva, tek ovlaš saznajemo nešto o njemu, uglavnom stvari na razini biografskih podataka: roditelji gastarbajteri itd. Lik poput njega čelično se opire autorefleksiji.

U prvoj priči Viktor se suočava s posljedicom nekadašnjeg života zvijezde, u drugoj se vraća u svoje rodno selo, a u trećoj? U trećoj se obračunava s pričom zbog koje je Matišić pretvoren u sveca u našoj javnosti, s usvajanjem djevojčica pokojnog prijatelja Krste Papića. Dva skeča i drama, slijepljeni u veliku predstavu Hrvatskog narodnog kazališta.

Prva priča, Obožavateljica, izaziva salve smijeha. Ksenija Marinković briljira kao Jevresa, nekadašnja obožavateljica koja je nakon Viktorovog koncerta na Tašmajdanu osamdesetih, točno devet mjeseci kasnije, rodila sina. Ona je istovremeno i šiparica koja je pala na rock zvijezdu, ranjiva majka koja ne želi ostati bez sina i onaj tipičan lik žene iz Srbije koji će već svojim naglaskom i ispijanjem rakijica kod nas izazvati smijeh. Zabavno, dopadljivo. Odličan je Ivan Jončić kao nekadašnji bubnjar, danas odvjetnik, dojmljiv je Slavko Juraga kao zaposlenik srpskog veleposlanstva. Mladić koji igra Nemanju super je skinuo srpskog kriminalca.

Druga priča, Prvi musliman u selu, također se koristi humorom, ali ovdje smijeh ne može prekriti mučnu stvarnost koju opisuje. Priča iz autorovog rodnog sela kod Imotskog obračun je s okrutnom, patrijarhalnom sredinom,  žestok i efektan obračun s dinarskom tradicionalnom obitelji, nakon Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić i Gorana Nevija Marasovića. Siniša Popović izvrstan je kao ucviljeni otac, kao i Bojan Navojec u ulozi umirovljenog časnika i dilera, ili Milan Pleština koji sinu u kolicima želi kupiti ženu. Lijepu Ukrajinku, za koju se ispostavi da je iz Bosne, muslimanka, odlično igra Jelena Perčin, a čudo kako dobro funkcionira Ivan Glowatzky kao ratni invalid u kolicima, jer jedva da ima nešto na raspolaganju osim tih kolica. Skupa s pršutom i oduševljenim pozdravima, Matišića tu vrijeđaju i potcjenjuju. Grubost i okrutnost sastavni je dio gostoljubivosti, ili jednostavno ljubavi. Laž, pokvarenost, zločin naličje je manifestne patrijarhalne časti. Matišić tu umeće dodatnu priču koja nam razotkriva njegove postupke dramatiziranja stvarnosti: priča koju je počeo pisati te večeri na selu sastavni je dio priče koju gledamo. Jako dobro, na kraju ti više nije jasno što je istina, a što se piscu pričinilo.

Treća je problematična. Prva priča je crtica, od druge bi se dala napraviti prava drama, treća već jest drama i mogla bi samostalno funkcionirati. “Ispod perike”, kako se zove treći dio, priča je o posvajanju djevojčica Krste Papića i njegove supruge Jadranke Štefanac. Mate Matišić i njegova supruga Marija posvojili su djevojčice koje su ostale bez roditelja, i tako je pisac i muzičar Mate Matišić upisan u “Who is Who” kao prvi živi svetac u Hrvatskoj.  Da, razumijem da živog čovjeka smeta etiketa sveca, naravno da to nisi. I onda napraviš ovakvu predstavu? Apsolutno mi nije jasno zašto je Mate Matišić, čovjek od krvi i mesa, to napravio. Ne moraš biti nikakav katolik i svetac da bi razumio da je katastrofa tako u javnost izložiti djevojčice bez roditelja. Rugaj se Sanaderu i Kerumu, Bozaniću i Mili Bogoviću, ali maloljetnim djevojčicama?

Dio u kojem autor razgolićuje majku djevojčica nedvojbeno je najjači dio predstave, vidljivo odskače. To je stvarnost koja te direktno udara u glavu, a ne humorom razblažena svakodnevna okrutnost iz ostatka teksta.

Je li legitimno koristiti stvarnost u umjetnosti? Da, naravno. Ovdje je problematično samo to što se radi o najdubljoj intimi maloljetnih djevojčica. Predstava je najavljena kao autobiografska, očito pogrešno. Pisac koji nije u stanju tri rečenice složiti o sebi i svojoj materi, majku djevojčica izložio je zagrebačkoj javnosti kao čudovište.

Normalno mi je kad stanovnike sela kod Imotskog prikaže kao kanibale, ali ovdje nije riječ o “liječnici iz Zagreba” nego o ženi s imenom i prezimenom.

Mate Matišiću, zašto si to napravio? Zašto si izložio curice, a ne sebe?

Šta postižeš ako izložiš kostur osobe koja je ionako mrtva?

Mate Matišić ima obli rukopis, dok piše on zaglađuje, umekšava i pojačava, stereotipizira i očuđuje, zavlačeći uvijek malo prema tipskom, prema humoru. Igra se stereotipima, tako da uzme takav jedan tipski lik a onda ga s malo soli i papra, paprike i kurkume individualizira. Skoro uvijek zaključan u orbiti Brešana starijeg i Ante Tomića. Tako je i sam sebe nacrtao kao tipičnog muškarca, onaj tip koji ništa ni o čemu ne zna, totalno je pasivan i pati pred obratima sudbine i vjerojatno bi umro da mu nema brižne supruge Ane, koja mu valjda svako jutro donosi čiste čarape kako on, smotan kakav jest, ne bi pomiješao boje. Zbrkan i smušen, dobrica u stvari, jedina mu je mana što tu i tamo digne glas. A njegova žena Ana? Ništa, sušta dobrota i pokornost.

Patrijarhalna idila, osjetljivi muž nesposobnjaković, i žena koja mu spašava život obavljajući poslove za koje na Zapadu služi plaćena pomoćna radna snaga, od dostavljača hrane do osobnih asistenata. Sapuničarski bračni par, Nitko i Ništa, sporedni likovi u sretnom braku o kojem baš ništa ne saznajemo. Tu kao meteor udari lik Jasne, zagrebačke liječnice koja umire od raka i traži skrbnika za svoju djevojčicu, tu je previše čovjeka i previše stvarnosti – u odnosu na ostale. Ako i nije istina što nam kažu, da su dijelovi dijaloga na sceni u stvari snimljeni razgovori živih ljudi, to nas se upravo tako doima. Kad dadilje iznose svoje pritužbe na doktoricu Jasnu, to je knjiga zlostavljanja djeteta, s toliko životnih detalja da probijaju tanki škartoc drame.

Jako volim stvarnosno kazalište, volim ono što zovu dokumentarnim kazalištem. “Ljudi od voska” ne spadaju u to. Ljudi od voska poigravaju se sa stvarnošću ali ostaju na sigurnoj udaljenosti od nje, sve dok se na sceni ne pojavi proračunata doktorica Jasna, koju igra Alma Prica. Za pisca ona je bila prejaka, nije znao što bi s njom, pa ju je dao integralno, onakvu kakva jest. Strši zato iz predstave po svojoj pokvarenosti, zloći, sebičnosti – a u stvari je jedina stvarna osoba među nizom papirnatih likova.

“Ljudi od voska” u prve dvije priče su Mrduša, a onda slijedi šaka u glavu. Umjesto da razgoliti sebe i zagrabi s dna svog želuca kako bi iskopao umjetnost, pisac je izložio mrtvu ženu. Slažem se sa njegovom kazališnom suprugom Anom: Nisi u stanju svoju mater dovesti na pozornicu, pa si doveo mater od djevojčica. Mrtvu mater djece koja se ne mogu braniti. One su te koje moraju obračunati sa svojom majkom, kao što je tvoj posao kao sina i pisca da obračunaš s vlastitom. Zašto si to napravio curicama, u dobi kad im to sigurno ne može pomoći, a moglo bi ih jako pozlijediti?

Umjetnički stvar nije do te mjere izvrsna, da bi opravdala sredstva. Lupa nas baš tim izvankazališnim dodanim značenjem. Da ti je meta netko živ i jak, smatrala bi to provokativnim. Ovako ću pomisliti da si utekao nedopuštenim sredstvima kad si shvatio da sam o sebi nisi u stanju pisati. Balkan puca na autorefleksiji.

A da je Janusz Kica napravio predstavu po tekstu nekog stranog autora? Prigovorila bi mu da su prva dva dijela suvišna, bio bi dosta samo treći. Ma znao bi to i bez mene.

 

 

Žalosna mizoginija. Noćni život, Paolo Magelli i Ivan Vidić, ZKM

img_1663

Zagreb, Gundulićeva

Zamislite da se u naša kazališta glumci biraju po izgledu. Komisija žena prosuđuje koji će biti primljen. Defiliraju u gaćicama. Meni se jako sviđaju frajeri u štiklama i mrežastim čarapama. Nema ništa ljepše od dugih muških nogu, s onim izduženim mišićima. Naravno, uvijek se može provući neki Ozren Grabarić, trebaju nam tipovi i za karakterne uloge.

Predstava Noćni život totalno mi je uvredljiva. Zašto moramo na sceni dva sata gledati žene s fantastičnim nogama kako skaču u štiklama, gole ili polugole, a od muškaraca ništa? Od gomilice uglavnom neuglednih glumaca tek jedan se skine i pokaže nam skromni spolni organ. Muškarci vole gledati zgodne žene? Okej, zašto ne. Ali što je sa ženama? One prilikom kupovine ulaznica potpisuju da ne vole gledati gole muške, ali da se jako pale na ženske sise, i bez toga neće u kazalište?

Ili je Zekaem u međuvremenu postao “kazalište za zabavu gospode, damama ne preporučamo”?

U publici je sjedio glumac Domagoj Janković: nedavno sam ga gledala u Teatru itd, u novoj predstavi Mirana Kurspahića: prezgodan je! Poluobnažen, baš atraktivan. Zašto on sjedi u Zekaemu među gledateljima, umjesto da je na sceni, golog torza, pa onda samo u šorcu? Ili skroz gol, ako to već umjetnost traži, kao što to opet traži od glumica. Zbog nečega kod nas redatelji inzistiraju na super zgodnim glumicama, i neatraktivnim glumcima. (Ispričavam se Domagoju Jankoviću što sam ga ovdje stavila u kontekst seksualnog objekta. Izvrstan glumac, radujem se njegovim budućim ulogama).

Moguće da mnoge cure misle da je recimo Vedran Živolić jako zgodan. Okej, zašto ne. Ali zašto njega nismo mogli gledati golih grudi? Kako bi on izgledao recimo u štiklama i halterima? Ako redatelj može mučiti sve te glumice, da se samo Urša Raukar izborila za cipele ravnih peta, zašto bi glumci imali povlašteni tretman? Zar ne bi bilo atraktivno gledati kako Živolić i Beader u štiklama pretrčavaju s kraja na kraj scene poput Barbare Prpić i Anđele Novak? Ako mi kažete da je Živolić zgodan i bez svlačenja, okej, prihvaćam. Ali zašto opet moram gledati golu Luciju Šerbedžiju? Drago mi je da je baš lijepa žena. Draga mi je Hrvojka Begović. Ali kad sam vidila da je i Katarina Bistrović Darvaš morala okrenuti golo dupe publici, došlo mi je da pljunem Magellija.

Magelli je faca, drago mi je da je opet u Hrvatskoj. Svijet koji on prikazuje jako je ružan svijet, u kojem samo muškarci imaju pravo biti ono što jesu, ružni ili zgodni, mladi ili stari, dok je žena sastavljena od sisa i nogu i točka. Seksualna dekoracija.

Žalostan svijet, u kojem čak i oni koji se furaju na revolucionare i žele pravedniji svijet ne vide da je nepravedno kako tretiraju žene.

Tužno je i to što Magelli sve to zna, i nije ga briga. Može mu se, ne mora ga biti briga. U zadnjoj četvrtini dvosatne predstave imamo dva kratka feministička monologa, gdje glumice poput automata izgovaraju tekst protiv onoga što im upravo čine. Ne želim se više skidati radi tuđih ciljeva, izgovara Hrvojka Begović golih grudiju. Izgleda li nam ona kao slobodna djevojka koja je slobodnom voljom skinula majicu, i drsko i slobodno prisvaja sebi skidanje, kao čin pobune, ili makar ruganja malograđanštini? Naravno da ne, ona se skida jer je to naložio muškarac. Zato što se nekim muškarcima toliko sviđa gledati gole sise, ili im je pak privlačnije gledati poniženje?

Žalosno.

Tema predstave je pobuna, revolucija, mogućnost društvene promjene. Vedran Živolić odjeven kao vječni student sa Filozofskog, u tankerici, a oko njega su fufice. (Gospodine Magelli, zar niste mogli prošetati do Filozofskog, da vidite kako izgledaju studentice na plenumima, da provjerite imaju li asistentice sa Sociologije uredne fen frizure?)  U “Noćnom životu” nije tema patrijarhat, podređenost žena muškarcima, nego revolucija. Pa onda Lucija Šerbedžija, kad joj redatelj dozvoli da navuče haljinicu, na nju zakači bedž sa slikom Lenjina. Ništa AFŽ, ništa brkate dlakave antifašistkinje. S jedne strane imamo desničare koji bi zabranili abortus i žene zaključali u kuću da rađaju, a s druge nekakve balkanske revolucionare koji ne znaju što bi sa ženom, ukoliko nije seksualni fetiš, zgodna, visokodekorativna lutkica.

Predstava je ispraćena oduševljenim pljeskom premijerne publike.

Odlična predstava, uvjerava me pametna prijateljica. Žao mi je što to nisam uspjela vidjeti. Po definiciji, mizoginija je mržnja, prezir, nepovjerenje i duboko ukorijenjene predrasude prema ženama, piše Vesna Kesić u tekstu Mizoginija naša svagdašnja. Stvar je u tome da je najčešće uopće ne primjećujemo: tisućama godina sastavni je dio patrijarhalnih društava, i kontinuirano postavlja žene u podređeni položaj. Ugrađena je u zakone i društvene institucije, toliko prisutna i naturalizirana da se neki njeni vidovi čak ni ne smatraju mizoginijom i prihvaćaju kao normalan diskurs. “Naprimjer, seksistički vicevi o plavušama, punicama, suprugama koje vječno zanovijetaju i uludo troše muževljeve pare; narativi o fatalnim ženama, lakim ženama, nimfomankama; komodifikacija ženskog tijela i seksualnosti u reklamnim porukama, sve su to trajno prisutni i navodno benigni oblici ispoljavanja patrijarhalnih frustracija i muških fantazija”. U kazalištu već sasvim nepodnošljivo.

Najbolji mi je dio kad prikazuju sukob desnice i ljevice, dvije skupine prosvjednika s transparentima idu jedni protiv drugih. Ovi domoljubi, pro-life ekipa s krunicama, tiho počnu pjevati:

Zdravo, Djevo, svih milosti puna, vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj

I onda: Rajska, djevo, kraljice Hrvata…savršeno predbožićno tempirano, šteta što nisu pustili i publiku da pjeva. Da se svi zagrlimo, skupa s Magellijem i ekipom predstave.

 

 

 

 

 

 

 

 

Olja Lozica, Prvi put kad sam ti vidjela lice, Teatar itd

img_0147

Nakon predstave. Scenografija Mario Leko

Malo glumačko remek djelo. Emotivno jaka predstava s dvoje briljantnih glumaca. Olivera Baljak sjeća se svog muškarca kojeg više nema, a Goran Guksić je tu da ga nadomjesti. Pokušavaju rekonstruirati događaje iz prošlosti, kako bi to Olivera snimila, i zauvijek zadržala u sjećanju. Guksić je bitno mlađi, već na prvi pogled on ne može zatrpati provaliju koja je ostala u životu ostarjele žene koju igra Olivera Baljak. U tom igranju života, u smiješnom uzaludnom pokušaju da ožive davnu prošlost, oni se nekako nađu, pogode.

Nevjerojatno je da je ovako lijepa predstava napravljena zahvaljujući improvizaciji samih glumaca, bez tekstualnog predloška. Goran Guksić je glumac HNK Varaždin, oduševio me u predstavi Svinje Damira Zlatana Freya. Olivera Baljak glumica je riječkog HNK. Vode nas na dirljivo emotivno putovanje: ono što počinje kao priča jadne, ponekad smiješne starosti, izgubljnosti i tuge od propadanja, odlaska i gubitka, razotkriva se kao himna životu, ovom ovdje, običnom, nespektakularnom, najobičnijem ljudskom životu.