Građansku klasu danas čine oni kojima su nas nekad roditelji plašili. Magic Evening, Anica Tomić i Jelena Kovačić, Teatar ITD

img_9325

Berlin, veljača 2016

Autorski dvojac dramaturginje i redateljice Jelene Kovačić i Anice Tomić napravio je s Magic Evening Glembajeve za 21. stoljeće. Jok, nije to glomazna, pompozna izvedba sa skupim kostimima i ubitačnim dijalozima, nego mala, skromna predstava u Teatru &td, u skladu sa statusom i proračunom toga kazališta. 

Krleža je pisao Glembajeve da bi pljuvao po buržoaziji. Navodno ih je morao izmisliti, jer nismo bili na dovoljno visokom stupnju razvoja da bismo u to doba imali bankare-pljačkaše i ubojice koji će pričati o slikarstvu. Ajde. Onda je pao socijalizam. Od devedesetih je Glembay dobra marka, pogodno ime za Badelov vinjak, za kafić u Savskoj preko puta Interkontija, pa onda i za pizzeriju u Slavonskom Brodu, slastičarnu i svadbeni salon u Dubravi, čak i za jedan diskont i malonogometnu ekipu iz Nove Gradiške. Nedostaje konzultantska kuća Glembay & sin. Obrt za šivanje i brze popravke “Barunica Castelli”.

Glembajevi su uz kakvu mrvu rezerve postali simbol za nešto dobro – bogato, ugledno, ugojeno. Ulogu negativaca danas preuzimaju partizanke koje su uselile u njihove stanove (Tri zime, HNK, Ivica Buljan po Teni Štivičić), grube primitivke s čizmama i pištoljem koje stalno urlaju, baš kako to Marina Abramović za zapadno tržište opisuje svoju majku, crnogorsku partizanku.

Glembajevi su pregazili svog autora i nastavili s odvojenim životom. Kad smo prije nekoliko godina imali gotovo istovremenu inscenaciju Glembajevih u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, zajedničko im je bilo inzistiranje na skupim kostimima i scenografiji luksuza (najfascinantnije u Glembajevima Ivice Buljana Slovenskog narodnog gledališča, gdje satovi rastu iz čina u čin a ljudi se smanjuju, scenograf Dalibor Martinis, kostimografkinja Ana Savić Gecan). Otprilike, kao početnica iz stila za nove elite. Ono što je prije sto godina mišljeno kao kritika građanstva, preobraća se u svoju suprotnost.

Anica Tomić & Jelena Kovačić spadaju u one kazališne autore od kojih uvijek puno očekujem. U prevodu: jako volim njihove predstave, još od fantastične Oprostite, mogu li vam ispričati? koja je imala premijeru u Zekaemu u listopadu 2008. Krležu su uspjele nategnuti do 21 stoljeća još prije par godina s Ledom koju su radile u koprodukciji Zekaema i Crnogoraca (Kotor Art Festival i Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje). To više nisu bili papirnati Glembajevi sa sjajnim odijelima, na sceni smo vidjeli žive, stvarne ljude, čiju motivaciju razumijemo.

Krležino građanstvo danas je već podosta zastarjelo, otišlo u penziju ili preko Remetinca u povijest. Lakše mi je zamisliti današnjeg Glembaja kako sluša Clash i sjedi u trećem redu na Filozofskom teatru Srećka Horvata u HNK, generacija koja je kolekcionirala skupe satove i putovala u Veronu pometena je sa scene.

Autorski dvojac dramaturginje i redateljice Jelene Kovačić i Anice Tomić napravio je s Magic Evening Glembajeve za 21. stoljeće. Jok, nije to glomazna, pompozna predstava s ubitačnim dijalozima, nego mala, skromna predstava u Teatru &td, u skladu sa statusom i proračunom toga kazališta. I dobro, nisu baš Glembajevi, nisu bankari ni ultramenadžeri, nego pristojna srednja klasa nove Hrvatske sa sjajnim stanovima u novogradnjama kupljenim na kredit, znalci koji se razumiju u film kao i u buteljirana vina: to je onaj svijet koji se pojavljuje u Ogrestinom filmu Iza stakla, u filmovima Rajka Grlića Neka ostane među nama, Zagreb Capuccino Vanje Sviličić ili Život je truba Antonia Nuića.

To je ta današnja hrvatska srednja klasa koja izumire: Marko Makovičić je uspješan pisac prve knjige koji se muči s drugom, Nataša Kopeč kemičarka je na nekom institutu, u stvari je već godinu dana na bolovanju zbog fantomskih bolova u kičmi. Dolazi im najbolja frendica Ivana Krizmanić, vlasnica boljeg zagrebačkog restorana (kojeg je otela bivšem u brakorazvodnoj parnici) s novim dečkom, perspektivnim mladim plesačem (splitski glumac Marko Petrić).

Slijedi Magic Evening, večer u kojoj oni piju, jedu, plešu – ono što već radim sa svojim frendovima kad dođu do mene, ili kad odem kod njih doma. Ne, ne sjedimo pravilno za stolom onako kako su nas majke učile, niti pristojno razmjenjujemo mudre dijaloge; šminka nam ne ostane perfektna čitave večeri ni kad smo se najbolje sredili. Magic Evening je čista poezija prepoznavanja, predstava napravljena kao križaljka sa upisanih par redova i stupaca, a ostalo si gledatelj sam upisuje, ovisno na što rezoniraš. S više praznina nego izrečenog, kao okvir u kojem svatko od nas sebi dopisuje ulogu, čitajući druge u skladu s tim.

Kad smo sjeli, čudila sam se zašto siromašni &td mora za scenu imati pravi stan: stol sa stolicama, kuhinja, kauč, stakleni stolić, liniju, sve, pa i lustere, strop i vrata. Kad su došli gosti, pa se ponosna domaćica pohvalila kako je kuhinju uzela u istoj nijansi kao vrata, a tek kauč, mek kao oblak, e time me u srce ubola! Ne, moja mater nije bila emotivno vezana za svoj kauč, niti je imala tako intimnu vezu sa svojom kuhinjom, u kojoj je provodila neusporedivo više vremena. Je, pravom glumcu obično je dosta jedna stolica, ali ovdje su taj kauč i ta kuhinja više od scenografije, gotovo da su na razini aktera. Jes, za robove kredita stan je puno više od mjesta za stanovanje, doživljavaš ga nekako neprilično osobno kad ga otplaćuješ na 20 godina s nemogućom ratom.

A to što dizajnerski kauč glumi neka bijedna kožna podrtina iz prošlog stoljeća, daje na komičnosti i – rekla bih – tragičnosti lika ponosne vlasnice istoga.

Ivana Krizmanić je izvanredna kao razvedena žena koja klizi na rubu sa zahtjevnim poslom i s 15 godina mlađim komadom s pločicama, naizgled punim razumijevanja za njen PTSP-a od neuspjelog braka. Nataša Kopeč igra sasvim suzdržano običnu curu (e, običnu znanstvenicu kemičarku s Ruđera) dok u jednom trenutku ne provali iz nje. Muški dio ekipe je za mrvicu slabiji od fantastičnih cura. Rituali su nam ponešto drugačiji, ali današnje građanstvo (ta ekipa koja se grozi tog pojma i sebe gledaju kao da i dalje imaju 18-20 godina i sasvim su otkačeni i slobodni) s onim nekadašnjim dijeli to njegovanje privida i prikrivanje slabosti pod tepih. Krhkiji smo od generacije svojih roditelja, naši kosturi ispadaju iz ormara skoro svaki put kad se okupimo i napijemo. Ili smo ipak zdraviji, jer smo manje uspješni u potiskivanju?

“Ali ništa se ne događa! Sve ostaje isto, nikud se ne razvija”, prigovorio je Boris. Da, ali zar se u našim životima nešto razvija? Tulum ko tulum, nije to svijet perfektno izglačanih košulja i savršenih frizura u kojem svaka pukotina može biti kobna, pa kad izađe ono nepoznato i zabranjeno, uz tresak se raspada sve. Nisu to Glembajevi, pa da kriju ubojstvo i pljačku nekakvog zlatara, nije to svijet koji će implodirati kad iz bunara izroni ono što sakrivamo, čega se bojimo ili stidimo. Ne, stanje redovno. Čim se opet upali svjetlo, nastavit ćemo sve negirati.

Leš iz ormara koji tu ispadne (jedan od) pokazuje krhkost i nesigurnost naše srednje klase koja nestaje. Jasno, nema ni jednog društva bez srednje klase, srednja klasa postoji valjda i u Sjevernoj Koreji, a mi smo vjerojatno prvaci svijeta u broju dobrostojećih građana uvjerenih da pripadaju siromašnom radništvu. Ono što je stvarno jest strah. Taj paničan strah od toga da ćeš iskliznuti iz svog društvenog sloja, sa svojim sjajnim dizajnerskim kaučem i ogromnom ratom kredita, to su naše pregažene glembajevske babe.

PREPORUKA: Za one koji vole Anicu Tomić & Jelenu Kovačić i Teatar &td. Malo zahtjevnije od klasične predstave.

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s