Opjevati Rijeku, i nas, esule emigrante iz ovog svijeta. Leica Format Daše Drndić, r. Franka Perković, HNK Zajc Rijeka

This slideshow requires JavaScript.

Leica format oda je Rijeci, gradu kojeg je lomila povijest dok su se rušile države, padala carstva i jedni snovi mijenjali druge. S predstavom po romanu Daše Drndić i u režiji Franke Perković riječki HNK Zajc dobio je komad koji će dirnuti Riječane jer je jako lokalan, ali je istodobno razumljiv svima, jer se Rijeka iz predstave čita kao metafora čitavog društva i onoga što smo prošli zadnjih tridesetak godina.

Od naizgled rasutog materijala proznog teksta prerano preminule Daše Drndić, Goran Ferčec je kao autor adaptacije i dramaturg uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov napravio odličnu priču koja teče i zavodi gledatelja, šarmantno i lako odvodi ga na putovanje kroz Rijeku u posljednjih sto i nešto godina. Iz gledališta se često čuo smijeh prepoznavanja, jer je tekst jako lokalno obojen, ali to ne otežava razumijevanje onima koji nisu iz Rijeke. Priča je slojevita, s nekoliko motiva koji se razvijaju usporedno.

Daša Drndić, rođena u Zagrebu 1946., početkom devedesetih bježi iz Beograda, i dolazi u Rijeku. O tome govori u romanu Leica format, i to ostaje u predstavi kao priča o devedesetima u Hrvatskoj, priča o raspadu Jugoslavije i o ljudima koji su otišli odavde i koji su ostali, kao i o nama današnjima, onima koji ostajemo dok drugi odlaze. Predstava posuđuje i od drugih njenih knjiga, pa je to i priča o ekonomistima i inima koji su devedesetih otišli u Kanadu da bi tamo radili kao šoferi ili čistačice, odnosno priča o ekonomistima koji danas odlaze u bolji život da bi u Njemačkoj ili Irskoj radili kao šoferi ili čistačice. U razredu smo svi sa sveučilišnim diplomama, ali nastavnica nas uči da se svaki dan tuširamo i peremo zube, jer je u Kanadi higijena važna, priča Daša, odnosno Tanja Smoje koja je utjelovljuje. I odlučuje se vratiti natrag, u Rijeku, grad-izbjeglicu.

Priča o Rijeci jezikom nevoljnog doseljenika, i kad pljuje po gradu i njegovim ljudima, to je čangrizavo i dobronamjerno, pomaže gradu da bolje vidi sam sebe. Velikog egzodusa Talijana iz grada nakon Drugog svjetskog rata predstava se dotiče samo ovlaš, ali zato gledamo scene s detaljnom rekonstrukcijom vremena prije Prvog svjetskog rata, kad je Rijeka bila glavna mađarska luka i kad se preko nje masovno odlazilo za Ameriku. To je priča o emigraciji, o odlaženju, priča o nadi i neizvjesnosti. Priča o kapitalizmu koji vabi svježu krv, prije sto deset godina kao i danas. O gradu kojeg je napustilo 85.000 ljudi u jednom valu.

Dašu Drndić igra Tanja Smoje, i to je prekrasno kakvu moć ta glumica ima na sceni. Bez patetike, naizgled bez ikakvog napora, duboko koncentrirano. Ona može duge monologe iznijeti bez ikakvih nepotrebnih ukrasa, dosta je da je tu i da čujemo njezin glas. I to je dovoljno da bismo joj vjerovali, jer ona ne čita tuđi tekst, ne deklamira rečenice koje je napisao netko drugi, ona govori ono što je važno.

Sjajni riječki glumci i glumice ovdje igraju skupa sa studentima Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, kao jedno veliko, dobro uvježbano i disciplinirano glumačko tijelo. Odlični su kostimi Barbare Bourek, s njihovom izmjenom mijenja se povijesna perspektiva. U odgovarajućem kostimu, Edi Ćelić sam može prikazati čitavo jedno razdoblje, sjajne su preobrazbe Nikole Nedića. Jelena Lopatić, Biljana Torić, Aleksandra Stojakovič Olenjuk, Anastazija Balaž, Giuseppe Nicodemo…redateljica je skrojila predstavu od niza kratkih prizora, s nizom glumačkih bisera. Sjajna je uloga Olivere Baljak, koja moćno i autoritativno, s povišenog mjesta, iz lože, ispravlja Dašu i njezin jezik povratnice iz Beograda. Urnebesno je kako se Daša, odnosno Tanja Smoje, ne može sjetiti kako se zovu mahune, a zna im ime na engleskom, njemačkom i talijanskom, pa joj izleti – boranija. Opako je bilo biti boranija u devedesetima u Hrvatskoj, pa čak i u Rijeci. Književnica se tu osjećala nagnječeno, neprikladno, nenamješteno, ali možda i jest stvar u tome da nađemo grad u kojem ćemo se najprirodnije osjećati neprikladno i neugodno. Otkud uopće ideja da bi se misleći čovjek mogao u nekoj ljudskoj naseobini osjećati udobno i ugodno?

Ukratko, izvrsna predstava, i zabavna i teška u isti mah, gorko-slatki vrtuljak u kojem prošlost sustiže sadašnjost. Možda bi mogla biti malo kraća (malo više od dva sata).

One thought on “Opjevati Rijeku, i nas, esule emigrante iz ovog svijeta. Leica Format Daše Drndić, r. Franka Perković, HNK Zajc Rijeka

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: