Šamarčina Hrvatima u prikazu njemačke povijesti. Germania, Claudia Bauer po Heineru Mülleru, Volksbühne Berlin

IMG_0193
Volksbühne Berlin, studeni 2019.

 

Njemačka ovih dana obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida i ujedinjenja DDR-a i Savezne Republike Njemačke. Na sve strane postavljaju se tekstovi velikog dramatičara Heinera Müllera (1929-1995), uvjerenog ljevičara, pisca kojem su drame u DDR-u zabranjivane i izvođene po Zapadnoj Njemačkoj.

Otišla sam u Volksbühne po porciju Volksbühnea, po porciju Heinera Müllera i šamaranja njemačke povijesti, a dobila vrlo hrvatski šamar. Šamar Hrvatima?

Danke, Deutschland – ali tako se zove iduća predstava. Prvo o Nijemcima: Germania redateljice Claudie Bauer prikaz je njemačke povijesti, od prvog pruskog kralja Fridrika I do ponovnog ujedinjenja 1999. Redateljica je vjerno citirala Heinera Müllera, rekonstruirala je scenu po scenu iz dvije njegove drame “Germania Smrt u Berlinu” i “Germania 3 – duh mrtvog čovjeka”, koje je povezala u smislenu cjelinu.

Tu plešu skupa Hitler i Staljin, u pozadini se svako malo prikazuje neorenesansna kupola berlinske katedrale, iza koje vidimo staklene plohe Palast der Republik. Elegantnu socijalističku građevinu iz sedamdesetih nakon ujedinjenja su prvo zatvorili pod izgovorom azbestnog zračenja, a onda srušili. Da bi izgradili još ljepšu i još stariju zgradu koja je tu sjala prije rušenja u Drugom svjetskom ratu. Rušenje Palast der Republik za redateljicu je očito simbol ujedinjenja, kojeg jasno vidi kao neprijateljsko preuzimanje, što se pravo moglo spoznati tek nakon Müllerove smrti 1995. Socijalizam je poražen, pa je tako poražen koncept DDR-a i sa Zapada su im došli novi gradonačelnici i direktori, koji su masovno zatvarali tvornice baš kao što se to dogodilo kod nas. Može i bez HDZ-a.

To je jedna od par novih velikih predstava donedavno slavnog, hvaljenog i nagrađivanog Volksbühnea, kazališta u bivšem istočnom Berlinu, na Trgu Rose Luxemburg, koje je pokušaj “osuvremenjivanja” gurnuo na rub propasti. No šminkerski intendant Chris Dercon, bivši ravnatelj Tate Modern bez kazališnog iskustva, pobjegao je u travnju 2018. nakon manje od godinu dana, suočen sa zidom prezira u kazališnom Berlinu i neuspjehom svog svaštarskog projekta. On je ispraznio Volksbühne, otjerao radnike i zamislio velebne međunarodne performanse na napuštenom aerodromu Tempelhof. Ostavio je veliki dug i rupu na mjestu gdje je nekad bio Volksbühne: stari redatelji i glumci su rastjerani, nekadašnji pretrpan program u tri prostora sveden je možda na petinu ili desetinu onoga što se tu događalo pod Franzom Castorfom (intendant 1992 – 2017). Germania je jedan od pokušaja obnove nekadašnje veličine: na velikoj sceni zna biti istovremeno više desetaka ljudi, uz glumce tu su orkestar i muški zbor. Scenografija je napravljena na dva kata, scena kruži, igrani dijelovi smjenjuju se s lutkarskim. Veliki dio predstave pratimo preko kamere koja na platnu projicira scene glumaca u krupnom planu.

Dakle, Hrvati. Na početku drugog dijela na sceni su tri Njemice u crnini, tri ratne udovice. Rat je gotov, u strahu čekaju dolazak Rusa. Dotrči goli muškarac i vrišti: je li to Rus, hoće li ih silovati? On kaže da je pripadnik Waffen SS-a i moli ih civilno odijelo. “Ubit će me. Ja sam iz Hrvatske”, cvili. Vidimo ga malo kasnije, sad je gastarbajter, radi u tvornici. “Ja sam seljak iz Hrvatske”, ponavlja. Nakon dvije godine neprekidnog rada konačno se vraća doma. Dva dana i dvije noći vozi svoje njemačko auto, daleko je ta Hrvatska, i druge noći dođe u zaspalo selo, legne pored svoje žene. Vidi da je ostarila, čuje iza zida svoja dva sina kako dišu u snu. Onda ode po sjekiru pa ih sve zatuče.

Zašto Nijemci toliko vole rat u Jugoslaviji? Zato što je to jedini rat u 20. stoljeću u kojem oni nisu zločinci, kažu u jednoj od predstava Yael Ronen u Maximu Gorkom – Situation, ili Common Ground. Što se mene tiče, više se volim baviti njemačkim sramotama. Lakše je kad se možeš distancirati, no Claudia Bauer to mi nije dopustila, i još se ljutim. Haloo, pa nismo mi ubili Karla i Rosu, što se na nas izvlačite!?

Predstava odaje počast vječnom zidaru, vječnom graditelju zidova, od Fridrika I do Šengena. Zid se ruši samo da bi se izgradio novi, uočava Müller. Nažalost, tu redateljica propušta odati počast gastarbajterima, pa nisu Nijemci bili zidari. Graditelj zidova je preživio, Hrvati vam i dalje grade zidove, prije svega šengenske. Tvrđava Europa se učvršćuje. Kamata je nula posto, svi ovdje kupuju i grade, na majstora se čeka mjesecima, žali se Süddeutsche Zeitung. 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: