Prva premijera u HNK nakon što je Dubravka Vrgoč preuzela dužnost intendantice! I baš u skladu s najgorim očekivanjima, dobili smo bastard, miks haenkaovskog glumačkog prenemaganja i zekaemovskog ili buljanovskog “modernizma”, ovdje u vidu umetanja rock benda na stejdž. Doslovno čitanje klasika: Schiller sam dopunjuje radnju raznim pjevanjima. Ipak, Taufer radi pristojne predstave: ako netko voli glumce HNK i njihov način, to je skroz OK predstava, dinamična i zanimljiva, koju u dahu odgledaš.
Ali glumci! Teško je tu biti milostiv. Milan Pleština kao Spiegelberg nepodnošljivo afektira deklamirajući svoj tekst u najgoroj tradiciji HNK. Taj da glumi stolicu opet bi se izvijao i patetično zapomagao. Bi li znao što odglumiti bez afektiranja, bez pregumljivanja, naprosto da odigra ono što mu se zadalo? Kad vidim to pretjerivanje na sceni, a s tim su ovdje odmah počeli, imam dojam da se predstava radila na brzinu i da glumci nisu imali vremena pronaći pravi izraz. Ili da redatelj nije imao pojma što bi, i ostavio glumce na milost i nemilost njhovom lošem obrazovanju. Copy paste gluma, copy paste režija.
Jasno, Livio Badurina s tim nema problema i normalno, bez suvišnih poteza on daje svoga svećenika. I Danko Ljuština uvjerljiv je kao stari Moor, bez kreveljenja, iako za razliku od Badurine nema iskustva sa modernim kazalištem. Ni Iva Mihalić kao Amalija nije loša, mada i ona ostaje na granici karikature. Ili je problem u Schillerovim likovima?
Osim benda na sceni, ustupak “modernim vremenima” su kožna odijela razbojnika, odjevenih poput motorističke bande. Kad skužiš Ljubomira Kerekeša na bubnjevima, to postane doista zabavno. Muzika je puno tiša nego što bi to učinio Buljan, no svakako efektno. Osim zadnje stvari, činilo mi se da obrađuju Thompsona. U programskoj knjižici piše da je autor glazbe završnog songa Nikša Kušelj, glumac. On je odličan kao Roller, pravi njemački metalac! Članovi razbojničke družine su vizualno jako dojmljivi, a Mirta Zečević je dizajnirana poput Lare Croft, čitavo se vrijeme krećući po stripovskom predlošku. Da nije HNK, izgledalo bi zbilja lijepo.
Osim rada s glumcima, redatelju Tauferu zamjeram to što je izbacio neke od najboljih dijelova teksta, a predstava je opet ostala duga, dva i pol sata. Zar je baš morao izbaciti onaj Franzov monolog o emocijama koje ubijaju? Fascinantno je da je Schiller toliko stoljeća prije Freuda, i još tako mlad, znao toliko o moći osjećaja. On je sav tekst ravnomjerno skratio tako da predstava vjerno prati radnju originala. I jasno, kao nakon većine režije klasika, ovdje ostaje visiti u zraku: a zašto ste vi postavili ovu predstavu? Zašto nju a ne recimo Harryja Pottera?
Možda zato što se od HNK očekuje da postavlja baš takve besmislene klasike? (Besmislene kad ih postavljaš bez razloga, bez potrebe da išta povežeš sa današnjim vremenom). Ali ćemo sad s Dubravkom Vrgoč to raditi modernije, sa bendom na sceni, kao da su pod Anom Lederer svi glumili u povijesnim kostimima! Dubravka bi za početak morala sve dramske prvake HNK natjerati na sve predstave Festivala svjetskog kazališta, a ako im ni to ne pomogne, organizirati im tečajeve scenskog govora i držanja u Zekaemu. Kažem za prvake, jer HNK obično nema problema s epizodnim glumcima, koji većinom daju najbolje uloge.
volimkazaliste 
Komentiraj