Veliki ansambl, odlični glumci, zanimljiva priča: ali to nije to. Smrt uživanju u kazalištu su velika očekivanja, a ovdje sam očekivala puno više nego što sam dobila. Kako sam to mogla izbjeći, kad predstavu po divnom i važnom tekstu Odona von Horvatha radi redatelj jednog Hinkemanna?
Legitimno je da redatelj interpretira klasičan tekst kako njemu odgovara, ali ovdje mi je nejasno što je Igor Vuk Torbica htio postići. Ne valjda ono što sam vidjela svojim očima? Namjerno ili nenamjerno, Horvathovu priču sveo je na poučak mladim djevojkama da im se ne isplati jebavati se sa strane, kao po narudžbi neke skupine gorljivih vjernica iz vremena kad je predstava nastala, otprilike desetljeće nakon Prvog svjetskog rata. Marijana (Nataša Janjić) mlada je djevojka zaručena za mesarskog pomoćnika Oskara. Ona želi više, ona žudi za istinskim životom, za osjećajima i slobodom, preko skučenih okvira malograđanskog života. Već zarukama njen život trasiran je do penzije, život uz ograničenog, nemaštovitog, emotivno očito hendikepiranog Oskara. Ona se guši u tome i ne vidi izlaza. Kad naiđe probisvjet Alfred (odličan Igor Kovač) koji joj po difoltu komplimentira, ne treba puno pa da ga Marijana iskoristi kao izlaz iz svoje ropske sudbine. Zaljubi se i pobjegne s njim.
Tako je to otprilike Horvath napisao. Međutim, kako Oskara ovdje igra Filip Križan, tako mesarskog pomoćnika doživljavamo kao živahnog, zanimljivog lika. Izgovara on Horvathove replike, ali ga ne doživljavamo ozbiljno, on nam je i dalje simpatičan i drag. Zašto Marijana ne bi bila s njim, pa bit će joj dobro s takvim dragim tipom? Nema tu Oskarove tuposti u kojoj se Marijana guši, ograničenosti i prizemnosti u kojoj se utapa svaka njena čežnja. Tako kad se pojavi Alfred, ispadne kao da je ona iz čiste lakomislenosti skočila za novim tipom. Iz hira, kako to zamišljaju loši muški pisci kad im je nedokučiva ženska psiha. Nikša Butijer bi tu bio odličan izbor, ako već ne i Janko Rakoš, koji tu igra mesara Havličeka.
I dalje priča slijedi po obrascu ljubića za niže klase: što se događa kad poštena djevojka ne sluša svoju mater. Ostane trudna, on je neće oženiti, a na kraju….već znate. Pa ispadne da je predstava o sramoti, o društvenom pritisku na mlade djevojke i bijednom položaju žena u prvoj polovici 20. stoljeća, kad im je život ovisio o tome hoće li se udati i za koga. Kao da je nekakva katolička udruga unajmila Gavellu, glumce i redatelja pa namamila djecu na poučnu predstavu o pogubnosti seksa prije braka.
Nataša Janjić igra jako dobro, ali sama to ne može iznijeti na svojim leđima. Kod Horvatha Marijana ode s Alfredom, iznevjeri taj uredan građanski svijet, krene za svojim osjećajima, skoči u prazno. Ovdje joj je dosadan mladi i zgodni Križan, pa se iz čiste obijesti valjda zaljubi u starijeg i neurednog Kovača.
Predstava nije loša, samo sam očekivala bitno više. U velikom, razigranom ansamblu uvijek su dobri Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Roščić, Ksenija Pajić, Perica Martinović, Živko Anočić…Gavellini glumci su mi jako dobri, osim kad ih tjeraju da se guše s klasicima pa dozlaboga preglumljuju. Odlični su Nela Kocsis kao trafikantica Valerija i Igor Kovač kao Alfred, kao da direktno iskaču sa Horvathovih stranica. Posebno je zablistala u maloj ulozi tetke Barbara Nola.
Za mladog redatelja ovo neće biti mrlja na karijeri, ali ni očekivani uspjeh.
volimkazaliste 
Komentiraj